Prije nekih 100.000 godina, muškarac je boravio u pećini. Imao je ženu i dijete. I jako je volio svoju ženu i dijete.
Bili su sigurni u svojoj pećini, ali su također bili vrlo gladni. Muškarac je shvatio da će morati otići u divljinu kako bi sakupio i ulovio hranu za svoju obitelj. Ali bojao se.
Naoružan samo štapom, morao bi otići u divljinu kojom su lutali špiljski medvjedi. Ako bi naišao na jednog, vjerojatno bi bio rastrgan na komadiće i živ pojeden. Ali nije imao izbora. Uostalom, ne bi želio da njegova žena ide sama u divljinu. Ona je bila fizički slabija od njega i, pored toga, nije imao grudi s kojima bi hranio svoje dijete. Ne, to mora biti on.
I tako se upustio u avanturu. Njegova ljubav prema obitelji prevladala je njegov strah. Njegova žena brinula je za dijete i osiguravala da je na sigurnom, nahranjeno i voljeno dok je njezin muž bio odsutan. Ona je pripremila vatru kako bi skuhala koju god hranu on donio natrag — ako se uopće vratio. Ona bi također bila u opasnosti ako bi nekakva zvijer ili neprijatelj naišli na njihovu pećinu. Ali nije bilo drugog izbora. Ako su željeli preživjeti naredne dane, morali su se razdvojiti.
Ta scena je velika drama koja opisuje ljudsko postojanje. To je nevjerojatna priča o tome kako su muškarac i žena surađivali protiv opasnog i neprijateljskog svijeta kako bi se izvukli iz pećine u svijet u kakvom danas uživamo.
Danas nam je gotovo zagarantiran opstanak. Bolest se može spriječiti ili čak izliječiti odlaskom liječnicima ili cjepivom. Djeca odrastaju i doživljavaju duboku starost, a trgovine su ispunjene beskrajnim količinama hrane i pića.
Toliko dugo vremena, staza koju su zajedno kovali muškarac i žena bila je teška i opasna. Kao i svako dugo putovanje, ono je bilo ispunjeno mnogim greškama i pogrešnim skretanjima. No, naposljetku, muškarac i žena zajedno su stvorili svijet koji je nezamisliv njihovim precima.
Izgubili smo iz vida ovu veliku priču. Mi uzimamo zdravo za gotovo nevjerojatan uspjeh koji su muškarci i žene stvorili. Nemojte posumnjati, to putovanje ne bi bilo uspješno bez muškaraca i žena zajedno.
Svaki muškarac i svaka žena posjeduje urođene talente i sklonosti, koje je priroda razvila kako bi formirala komparativno partnerstvo. Oni nisu mogli uspjeti jedan bez drugoga.
Ako su žene općenito suosjećajnije, suglasnije i zabrinutije za dobrobit onih koje vole nego što su to muškarci, tu činjenicu treba slaviti. Trebali bi se diviti što su te osobine formirane u svrhu bolje skrbi za djecu, kako bi brinule o njihovoj dobrobiti i pružale potrebno suosjećanje koje samo majka može pružiti.
Slično tome, ako su muškarci manje suglasni, savjesniji i više zabrinuti izgradnjom, lovom i stvaranjem, to je bilo u svrhu boljeg osiguravanja svojih obitelji i njihove zaštite od neprijateljskog svijeta.
Simetrija i djelotvornost ove zajednice ne može se precijeniti. Muškarci i žene savršeno se preklapaju jedan s drugim kako bi stvorili uvjete potrebne za ljudski procvat. Tijekom cijelog procesa velikog poduhvata čovječanstva, harmonija njihovih osobitih talenata i perspektiva pomagala im je i podržavala.
Danas smo izgubili iz vida tu priču. Umjesto prekrasne simbioze, danas nam se govori da je ono što se odigravalo u špilji bila tiranija one najgore vrste. Ono što je motiviralo muškarca bilo je podčinjavanje, a ne ljubav. U ovakvom korumpiranom tumačenju prošlosti, ono što bi trebala biti priča o trijumfu, iskrivljava se u tužnu i opaku narativu.
Naše generacijsko neznanje otkriva se u pretpostavci da su pretpovijesni muškarci i žene toliko različiti od onoga kakvi smo danas; toliko nesposobni da nas motivira ljubav.
Baš kao i danas, muškarac je bez sumnje bio motiviran ljubavlju prema svojoj ženi i djetetu — kako bi ih zaštitio i učinio im život sigurnijim i boljim. Danas, baš kao i tada, velika većina muškaraca na svijetu dobri su i pristojni očevi koji nastoje osigurati i zaštititi svoje obitelji. Oni ne pokušavaju tiranizirati ili podčiniti. Umjesto toga, oni nastoje osigurati i sačuvati živote svojih žena, kćeri i sinova.
Dakako, zli ljudi postojali su i postoje danas, ali oni su iznimka, a ne pravilo. Većina je poput oca ili supruga ili sina kojeg poznajete — dobri ljudi koji pokušavaju dati sve od sebe. Ljubav je bila ta koja je motivirala muškarce i žene, ruku pod ruku, da se iz pećine presele u blistave gradove u kojima danas živimo. A opet, to se pretvorilo u priču o očaju.
U pozadini narative o tiraniji muškaraca, prestali smo biti zahvalni za jedinstvene darove koje muškarci i žene donose na njihovom zajedničkom putovanju. Umjesto toga, homogeniziramo muškarce i žene. Inzistiramo da su oni isti i učimo da između njih nema razlika. Gubeći sposobnost govora o jedinstvenosti spolova, ne uspijevamo biti zahvalni ovim korisnim suprotnostima.
Lako je ocrniti one koji su nam najsličniji. Kad se na nas gleda kao na potpuno jednake u svakom pogledu, lako je zanemariti naše talente ako ih svi možemo podijeliti. Kad niti jedna strana ne pridonosi ničim jedinstvenim na putovanju, zašto uopće slaviti naše talente? Ali kad shvatimo da ne možemo jedni bez drugih, lako je sa zahvalnošću gledati na ono što ne možemo sami ponuditi.
Moderna narativa o “toksičnoj” i “tiranskoj” muškosti je u najboljem slučaju u zabludi, a u najgorem opaka laž. Ako je moderna narativa na bilo koji način istinita, zašto bi se ikad muškarac iz pećine izložio opasnosti? Zašto nije napustio ženu nego se borio za njezin opstanak? Odgovor je, naravno, isti kao i danas — zato što ju je volio.
——————
