Ovaj tjedan, Kina će se odvojiti od ostatka svijeta kao da se nalazi u alternativnom svemiru. Dok će svijet izvan Kine obilježiti 30. obljetnicu pokolja na Tiananmenskom trgu koji se odigrao 4. lipnja 1989. godine, unutar same države režim predsjednik Xi Jinpinga će nastaviti svoju kampanju šutnje: odbijajući priznanje da se masakr ikada dogodio; odbijajući ispriku žrtvama i njihovim obiteljima; snažno osuđujući sve komemorativne aktivnosti izvan Kine; i raspoređujući svoje masivne cyber-sigurnosne snage kako bi energično očistili bilo kakvo spominjanje incidenta na domaćem internetu.
Cenzura će biti toliko temeljita da kineski građani neće čak moći poslati tekstualnu poruku koja sadrži bilo koji od brojeva osam, devet, šest ili četiri. Takva kampanja šutnje traje već 30 godina, a s razvitkom tehnologije, kineska vlada je postala samo bolja u suzbijanju disidenata.
Na sreću, postoji svijet izvan Kine, svijet u kojem dobri ljudi i dalje žele sačuvati sjećanje na Tiananmen, prenoseći priču o onome što se tamo dogodilo, na veliko nezadovoljstvo kineske vlade.
Bila sam u Kini 80-ih godina kad se ova priča razvijala. Gledajući unatrag, razdoblje između 1986. i 1989. godine bilo je vjerojatno najliberalnije razdoblje u povijesti zemlje od kada je Komunistička partija preuzela vlast 1949. godine. Osim ekonomskih reformi, Hu Yaobang, najliberalniji čelnik partije kojeg je Kina ikada imala, želio je u totalitarnu državu uvesti određenu razinu transparentnosti, što je razljutilo njegove političke protivnike. Bio je uklonjen s mjesta dužnosti tajnika partije 1987. godine i nestao iz očiju javnosti, a zamijenio ga je Zhao Ziyang, za kojeg se ispostavilo da je u svom umu gajio sličnu viziju reformi.
Dvije godine kasnije, u travnju 1989. godine, Hu je preminuo. Njegova smrt slučajno se poklopila s održavanjem tradicionalnog praznika Qingming, kad ljudi odaju počast svojim voljenim preminulim osobama. Mnogi obični Kinezi izašli su na ulice kako bi odali počast Huu. Postupno se to oplakivanje Hua pretvorilo u pokret koji je pozvao kinesku vladu da pruži svojim građanima veću slobodu i uvede značajne antikorupcijske mjere. Mirni prosvjednici, većinom studenti, počeli su zauzimati pekinški Tiananmenski trg.
Tijekom ranih faza pokreta, središnja vlada pod vodstvom tajnika Zhaoa pokazala je određenu razinu tolerancije. Kineska središnja televizija (CCTV) relativno je pošteno pokrivala dnevne aktivnosti prosvjednika. Studenti iz Središnjeg umjetničkog instituta sagradili su kinesku verziju Kipa slobode usred trga. Također su čitali prevedenu verziju američke Deklaracije o neovisnosti. Poput milijuna drugih Kineza, tada sam prvi put čula veličanstvene riječi: “Mi smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.”
Ova načela jako su se razlikovala od onih koje smo navikli slušati od partije. Pod Mao Zedongom i njegovim komunističkim kadrovima, kineski narod živio je u društvu u kojem je država donosila odluke o tome koliko se hrane smije imati, što osoba smije nositi, što osoba smije učiti, kojoj društvenoj klasi pripada, pa čak i koje misli smije imati. Reforme 1980-ih godina donijele su Kinezima nešto ekonomskog olakšanja, ali njegov se temeljni odnos s državom nije promijenio.
Činjenica da studenti na televiziji na glas čitaju američku Deklaraciju o neovisnosti, probudila je nešto duboko u dušama ljudi. Diljem Kine, od velikih do malih gradova, sve više i više ljudi, osobito studenata, izlazilo je na ulice kako bi podržalo studentske prosvjednike u Pekingu i zahtijevalo značajnu političku reformu. Obični građani su dobrovoljno donirali novac i hranu prosvjednicima. U zraku se osjećala euforija i svi su se nadali da će doći do pozitivnih političkih promjena.
A promjena se i dogodila, ali ne onakve vrste kakvu je narod priželjkivao. Deng Xiaoping, vrhovni vođa koji je kontrolirao Komunističku partiju i Kinu, uklonio je Zhaoa kao tajnika partije, vjerujući da je “premekan” i da je izgubio kontrolu nad situacijom. Nakon njegovoj uklanjanja, ton pokrivanja prosvjednog pokreta CCTV-a postao je vrlo negativan. Studenti na Tiananmenskom trgu optuženi su da su pod utjecajem stranog neprijatelja. Odrasli, poput mojih roditelja, koji su u prošlosti iskusili mnoge političke kampanje Komunističke partije, osjećali su da će se dogoditi nešto strašno.
Tog sudbonosnog dana, 4. lipnja 1989. godine, probudili smo se na vijest da je Tiananmenski trg očišćen, bez službenog objašnjenja o tome što se doista dogodilo. U sljedećih nekoliko dana uslijedile su glasine da su na trgu ubijeni nevini ljudi, ali vlada je i dalje ustrajala da nitko nije izgubio život. Ljudi koji su sudjelovali u prosvjedima bili su potajno progonjeni. Obitelji i prijatelji su šaputali da su mnogi studenti koji su diplomirali u ljeto 1989. godine poslani na rad u udaljena područja kao kaznu za svoje sudjelovanje u prosvjedima. Ali pitanje koje se najviše vrzmalo po glavama ljudi koji nisu bili u Pekingu tog kobnog dana bilo je: Što se doista dogodilo na Tiananmenskom trgu?
Tek kasnije, kad sam došla u SAD, saznala sam odgovor: Naoružane trupe nasumice su pucale na okupljene prosvjednike koje su sačinjavali nenaoružani studenti i civili. Vidjela sam fotografije, uključujući čuvenu sliku Čovjeka tenka, usamljene figure koja je stajala ispred kolone tenkova. Pročitala sam izvještaje svjedoka i novinska izvješća te saznala da se procijenjeni broj poginulih mjeri u tisućama. Još na tisuće njih progonjeno je nakon samog događaja. Bila sam šokirana i osjećala mučninu u želucu.
Ipak, u usporedbi s većinom kineskih ljudi, bila sam sretna: U sigurnosti izvan zemlje, upoznala sam istinu. Od 1989. godine, 4. lipnja je postao najosjetljivija tema unutar Kine. Bilo kakva referenca na taj dan, pokret ili njegove ključne igrače, uzrokovat će ozbiljne probleme. Kao što Louisa Lam, dugogodišnja novinarka i autorica Narodne Republike Amnezije, objašnjava, kineske vlasti nemilosrdno suzbijaju svaku komemoraciju 4. lipnja, jer bi čak i “jedan jedini čin javnog sjećanja mogao razotkriti krhkost pažljivo konstruiranog zdanja prihvaćene povijesti, sa skelama postavljenima tijekom generacija koje iznad zemlje drži krhka struktura stroge cenzure, očitih laži i namjernog zaboravljanja.”
Osim uspješne kampanje šutnje, partija je uložila veliki napor u prekrajanje povijesti tog razdoblja u svoju korist. To je bilo tako uspješno da generacije Kineza koje su odrasle nakon masakra nikada nisu čule za njega. Evo Lam, koja opisuje eksperiment koji je učinila u Kini:
Uzela sam kultnu sliku Čovjeka tenka na četiri pekinška kampusa. Od 100 studenata, samo 15 njih uspješno je identificiralo sliku. Ostali su se nagnuli, znatiželjni i široko otvorenih očiju te upitali: “Je li to iz Južne Koreje?” i “Je li to Kosovo?” Jedna mlada djevojka pitala je o čemu pišem. Odgovorila sam izravno: “O liu si [četvrtom lipnju].” Ostala je praznog pogleda. “Što je to?”, upitala je. “Ne znam što to znači.”
Profesorica Rowena He, koja je sudjelovala u prosvjedima na Tiananmenu kao studentica 1989. godine i sada harvardskim brucošima predaje seminar o pokretu, često se susreće sa studentima iz Kine koji nikad nisu čuli za masakr na Tiananmenskom trgu. Neki od tih studenata su spremni otvoriti svoj um. No, drugi okreću glave od planine dokaza, napadajući je kao izdajicu zbog otkrivanja toliko mračnog poglavlja kineske povijesti na stranom tlu.
Čak i mnogi iz starije generacije, koji su živjeli 1989. godine, odlučuju ili namjerno zaboraviti ili prihvatiti vladinu narativu da je masakr bio laž koju su stvorili zapadni neprijatelji Kine. Kad su suočeni s dokazima, neki od njih, uključujući osnivača Alibabe Jack Ma, rekli su da je bilo kakvo strogo kažnjavanje studenata bilo nužno za sigurnost i prosperitet Kine.
“Prošlost je najbolji porok budućnosti”, napisao je svojedobno Lord Byron. Budući da partija nije voljna reći istinu, a ostatak svijeta joj, namamljen u tišinu masovnim potrošačkim tržištem te zemlje, već 30 godina daje propusnicu, današnja kineska država mnogo je represivnija nego što je to bila 1989. godine. Više od milijun kineskih muslimanskih Ujgura strpano je u reedukacijske logore. Ostatak živi pod stalnih visokotehnološkim nadzorom. Usprkos međunarodnim prosvjedima, vlada odbija pustiti te nevine ljude. Umjesto toga, inzistira da se Ujguri “dobrovoljno” nalaze iza rešetaka i da prihvaćaju njihovu ponudu “stručnog osposobljavanja”.
Nasljeđe Tiananmena nadilazi tekuća kršenja ljudskih prava. Riječima profesorice He: “Iskrivljavanje prošlosti prati iskrivljavanje svih vrsta — političko, društveno, psihološko. Takve vrijednosti, koje se na putu ostvarenja svojih ciljeva na zaustavljaju ni pred kim, nisu samo pogodile Kinu, već i čitavi svijet.” Od Južnog kineskog mora, do masivne “Pojas i put” inicijative predsjednika Xija, svi mi već živimo u svijetu koji je iskrivila sve moćnija i autoritarnija Kina. Samo govorenje istine može slomiti takvo iskrivljavanje. To je razlog zašto i dalje moramo govoriti o onome što se doista dogodilo na Tiananmenu: za sve heroje koji su nestali prije 30 godina i za slobodu budućih generacija.
