Danas, dok obilježavamo 30. obljetnicu pokolja na Tiananmenskom trgu u režiji kineske Komunističke partije, podsjetio sam se na njezina druga dva kriminalna čina — jedno iz mog djetinjstva u Indiji, a drugo iz teško stečenog iskustva tijekom vođenja tvrtki za proizvodnju elektronike u mojoj usvojenoj i voljenoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama.
U listopadu 1862. godine, imao sam samo 13 godina i živio u malom gradu u podnožju Himalaja. Radio je zatreštao: “Kina napala Indiju.” Upitao sam se: “Je li to stvarno? Nismo li upravo čuli od Ču En-laja: Hindi Chini Bhai Bhai (Kinezi i Indijci su braća)?” Vojna vozila su se gomilala, mnoštvo se okupilo, vojnici su žurno trčali prema svojim vozilima, žene su plakale. Bila je to scena koju nikad nisam zaboravio dok je 100.000 Kineza marširalo u Indiju. Naših 18.000 trupa nije imalo nikakve šanse; Kinezi su to planirali godinama.
Nekoliko mjeseci kasnije, stajao sam u solidarnosti s nacijom obavijenom tugom i premijerom Jawaharlalom Nehruom dok smo slušali pjesmu Indijskog slavuja “Ye Mere Watan Ke Logo (O, moji zemljaci).” Bilo je to u čast tisuća izgubljenih tijekom kineske ilegalne aneksije dijela himalajskog teritorija, kopnene mase veličine Pennsylvanije s obiljem najvećih svjetskih slatkovodnih resursa. Svi smo plakali!
Šest godina kasnije emigrirao sam u Sjedinjene Države kao student te uspio ostvariti svoj američki san, napredujući od pozicije inženjera projektiranja elektroničkih proizvoda do one izvršnog direktora.
U neku vrstu nastavak tih događaja dogodio se, iako u manje nasilnom obliku, kao rezultat “neograničenog ratovanja” koje je Kina vodila protiv američke proizvodnje posljednjih 30 godina. Ona je izvršila strateški, dugoročni i majstorski plan doslovnog uništavanja američke proizvodnje, industriju po industriju. SAD nisu samo izgubile milijune radnih mjesta u ovom neprijateljskom preuzimanju; izgubili smo stručnost u proizvodnji, ključnu za nacionalnu sigurnost.
Arhitekt japanskog napada na Pearl Harbor, admiral Isoroku Yamamoto, bio je taj koji je čuveno izjavio: “Svatko tko je vidio tvornice automobila u Detroitu i naftna polja u Teksasu zna da Japan nema dovoljnu moć za pomorsku utrku s Amerikom. … Njezina industrijska baza čini Ameriku nepobjedivom.”
Kako bi se suprotstavila toj stvarnosti u svojoj odlučnoj potrazi uklanjanja ove zemlje kao dominantne sile ovog planeta, komunistička Kina je odlučila postati glavnim svjetskim proizvođačem u samo 30 godina: Danas se 85% svih božićnih darova i 80% svih elektroničkih uređaja na svijetu proizvodi u Kini. Ona izvozi robu u vrijednosti od 2,8 bilijuna godišnje, od toga 550 milijardi samo u SAD. Te brojke bile su zanemarive 1985. godine.
Kako im je to uspjelo?
Prvo, unajmili su vješte američke marketinške tvrtke i uvjerili divivske američke kompanije da presele proizvodnju u Kinu pružanjem najma u visini od 1 dolara za usporedive tvornice i obilnu radnu snagu. Wall Street je nasjeo na to.
Drugo, kineske tvrtke subvencionirane od strane države preplavile su američko tržište s proizvodima trećine vrijednosti prevladavajuće cijene. Rezultat: u kratkom roku, većina američkih proizvođača morala je podnijeti zahtjev za stečaj. Potom su te iste kineske tvrtke besramno uletjele i kupile sad nekorištenu opremu za sitnu lovu. Spavali smo. Dakako, Kinu je to koštalo prilično novca u ranim fazama, ali prema dugoročnom planu, Kina je postala vodeći svjetski proizvođač i resurs takvih otkupnih prisilnih prodaja u isto vrijeme. Plan je bio majstorski, američki dioničari su u potpunosti progutali udicu.
Ja sam osobno promatrao to veliko preuzimanje od 1990. do 2010.
Na sreću, predsjednik Donald Trump se kandidirao za predsjednika na obećanju da će ispraviti taj trend. Godine 2018., Sjedinjene Države uvele su tarife u vrijednosti od 250 milijardi dolara na kineske uvozne artikle po stopama od 10-25%. Međutim, neke od tih tarifa su pogrešno postavljene. Na primjer, jedan od naših proizvoda je Human Machine Interface (HMI) koje se koristi u većini američkih tvorničkih postrojenja. Trenutačno se iz Kine uvozi HMI-a u vrijednosti od 3,5 milijardi dolara, dok mi u Sjedinjenim Državama zarađujemo manje od 50 milijuna dolara godišnje. Trenutačno se tarife primjenjuju samo na ključne komponente koje ulaze u HMI-e, a same gotove proizvode ostavljaju netaknutima. Kad bi potonji, a ne ovi prvi bili podvrgnuti tarifama, stvorilo bi se oko 30.000 novih radnih mjesta. Isto vrijedi i za osobna računala. Ako bismo podvrgnuli tarifama kineske PC-e, a ne matične ploče koje idu u njih, zamislite što bi se dogodilo? Mogli bismo vratiti 80% tržišta za osobna računala. Govorimo o više od milijun radnih mjesta.
Dopustite mi da budem vrlo jasan: renesansa američke proizvodnje koju tražimo i koju zahtijeva naša nacionalna sigurnost neće se dogoditi bez dugoročnog tarifnog plana koji bi potaknuo američka poduzeća, velika i mala, da ulažu u nova postrojenja i opremu kako bi ponovno proizvodili te proizvode u Sjedinjenim Državama. Ono što je ukradeno iz naše zemlje ne može se vratiti slobodnom trgovinom. Naposljetku, tarife se mogu postupno ukinuti, ali američkim kompanijama je potreban predah u ovom neograničenom kineskom ratu protiv našeg proizvodnog sektora.
Dakle, ponovno pitam, zašto ne poduzimamo trenutačnu akciju za nametanje tarifa na uvezene gotove proizvode? Istina, naše gospodarstvo trenutačno dobro posluje i neka se proizvodna radna mjesta vraćaju. Ali, ako želimo rekonstruirati industrijsku snagu koja će nas ponovno učiniti nepobjedivima, moramo koristiti kinesku strategiju koja nam je učinila toliko štete i uključiti se u dugoročno planiranje i kontinuirano izvršavanje koje je potrebno nama, a ne njima, kako bismo bili dominantna svjetska ekonomska i vojna sila.
Shalabh Kumar je indijsko-američki industrijalac, direktor AVG grupacije te ravnatelj Republikanske hinduističke koalicije.
