U subotu, New York Times je objavio članak s gotovo 5.000 riječi koji je objavljen na vrhu njihove web stranice na temu “stvaranja YouTube radikala”. U nedostatku činjenica i prepun kleveta, umrljao je neke od mainstream glasova u političkim komentarima i u mnogim slučajevima dokazao upravo suprotno od onoga što je navodno želio dokazati.
“Caleb Cain je bio propali student u potrazi za pravim smjerom”, piše Timesov kolumnist Kevin Roose. “Okrenuo se YouTubeu. Uskoro je bio uvučen u krajnje desni svemir, gledajući na tisuće videa prepunih teorija zavjera, mizoginije i rasizma.” Koje YouTubere članak identificira kao “krajnje desne”, konspirativne, mizoginične i rasističke? Jedna fotografija prikazuje glavnog urednika Daily Wire-a Bena Shapiroa, nacionalno sindikaliziranog radio voditelja i jednog od najpopularnijih podcastera u zemlji. Druga fotografija pokazuje Davea Rubina, homoseksualca, samoprozvanog liberala, čiji centristički intervju show nudi platformu glasovima desne i lijeve strane političkog prolaza. Van svake pameti, urednici su u središte naslovne fotografije montirali sliku Miltona Friedmana, ekonomista i dobitnika Nobelove nagrade, koji je većinu sedamdesetih i osamdesetih godina pred kamerama publici objašnjavao osnovne koncepte ekonomije.
“Pao sam u zečju rupu alt-desnice”, jadikovao je Caleb Cain, predmet Timesovog istraživanja. No, gotovo sve ličnosti koje Times navodi izbjegavaju “alt-desnicu”, rasnu ideologiju koja se definira kao “alternativa” tradicionalnoj konzervativnoj misli. Zapravo, Antidifamacijska liga identificirala je Bena Shapiroa kao osobu koja je primila najviše antisemitskih tweetova od strane “alt-desnice” 2016. godine.
Tako radikali koje Times navodi zapravo nisu radikali, a većina navedenih glasova “alt-desnice” izričito osuđuje alt-desnicu. Kako je onda Cain postao radikaliziran? Nije. Kao što Times u konačnici priznaje,
Gosp. Cain nikad nije prihvatio najekstremnije stavove krajnje desnice, poput poricanja holokausta ili potrebe za bijelom etno-državom, rekao je. Ipak, krajnje desna ideologija natapala je njegov svakodnevni život. Počeo je govoriti o sebi kao o “tradconu” — tradicionalnom konzervativcu, posvećenom staromodnim rodnim normama. Izlazio je s kršćankom i borio se sa svojim liberalnim prijateljima.
Cain nikad nije prigrlio “krajnju desnicu” ili “alt-desnicu”, bez obzira koliko YouTube videozapisa je gledao. Za Times, radikal je čak i “tradicionalni konzervativac”. Vjerovanje da su muškarac i žena različiti, odluka da izlazi s kršćanskom djevojkom i odvažnost da se ne slaže s liberalnim prijateljima ukazuju na radikalizam koji je toliko opasan da zaslužuje istragu New York Timesa.
I u kojem trenutku je Cain dotaknuo dno? Times objašnjava,
Do večeri 8. studenog 2016. godine, transformacija gosp. Caina bila je potpuna. Veći dio noći provodio je gledajući snimke pristaša gđe Clinton koji plaču nakon što je pobjeda proglašena u korist gosp. Trumpa. Njegova povijest gledanja pokazuje da se u 1:41 u noći, neposredno prije spavanja, uključio u prijenos uživo gosp. Crowdera, pod nazivom “TRUMP POBIJEDIO!”
Što je točno radikalno u gledanju videa pod nazivom “Trump pobijedio!” u noći Trumpove pobjede? Ništa, osim ako, poput New York Timesa, vjerujete da ne postoji razlika između “alt-desnice”, “krajnje desnice”, “tradicionalnog konzervatizma” i “Trumpovog birača”. Gledanje konzervativnog komičara koji slavi pobjedu republikanaca u 2016. godini, dovodi Times do zaključka: “Transformacija gosp. Caina bila je potpuna”. Osim što nije. Kao što Times izvješćuje,
Godine 2018., gotovo četiri godine nakon što je gosp. Cain počeo gledati desničarske YouTube videozapise, u njegovim se preporukama počela pojavljivati nova vrsta videozapisa. Ti videozapisi su napravili ljevičarski kreatori, ali su oponašali estetiku desničarskog YouTubea, sve do ratobornih naslova i ismijavajuće upotrebe riječi poput “uzrujani” i “pahuljice”.
Cain je potom počeo gledati videozapise ljevičarske YouTuberice Natalie Wynn. Smatrao je da su ti videozapisi toliko uvjerljivi da se naposljetku počeo identificirati kao liberal, što predstavlja velik problem za Rooseov argument. Roose piše: “Desničarski sadržaj koji je gosp. Cain gledao u 2015. i 2016. godini često se sastojao od videozapisa Stefana Molyneuxa”, anarho-kapitalista sa sumnjivim pogledima na rasu. Potom je prešao na više mainstream konzervativne glasove poput Stevena Crowdera. Do 2017. godine, “Gosp. Cain također je gledao mnogo videozapisa članova takozvane intelektualne mračne mreže, poput popularnog [liberalnog] komičara Joea Rogana i [liberalnog] političkog komentatora Davea Rubina.” Konačno, “tijekom 2017. godine, gosp. Cain je počeo gledati više videozapisa s ljevičarskih kanala.”
Stavljajući na trenutak na stranu internu nedosljednost — je li Cain počeo gledati ljevičarske videozapise u 2017. ili 2018. godini? — autor slučajno osporava vlastitu tezu. Roose namjerava pokazati desničarsku radikalizaciju gledatelja YouTubea. No, ako je Cain uopće bio radikaliziran, on je bio radikaliziran od ljevice, a ne desnice. Počeo je u blizini rubova desničarskog YouTubea i polako se kretao prema ljevici.
New York Times okrivljuje YouTubeov svemoćni “algoritam” za Cainovo slanje u “zečju rupu alt-desnice” koja mu je “isprala mozak”. U stvarnosti, Cain je gledao hrpu različitih videa, odbacio neka mišljenja, dalje razmatrao druga i tijekom nekoliko godina njegova su se mišljenja razvijala. Slobodna razmjena ideja otvorila mu je um i natjerala ga da razmišlja više kritički. Takav proces izloženosti različitim mišljenjima nije “ispiranje mozga” — to je obrazovanje.
Roose zaključuje svoj članak očajnički pokušavajući osporiti tu točku. Citira upozorenje Caina: “Naučio sam da ne možeš ići na YouTube i misliti da dobivaš neku vrstu obrazovanja, jer to nije slučaj”, unatoč tome što je upravo opisao tri godine Cainovog samoobrazovanja.
Roose tvrdi da je YouTube “bogom dan za hiper-partizane svih strana…[i] dozvoljava im da zaobiđu tradicionalne čuvare vrata i emitiraju svoje poglede mainstream publici”. Ali hiper-partizani na ljevici su oduvijek imali mogućnost dopiranja do mainstream publike pošto su oni sami čuvari vrata. Ono što je YouTube nudio jest prilika za konzervativce i nezavisne koji dovode u pitanje ljevičarsku ortodoksiju da dopru do masovne publike, što je upravo razlog zbog čega su ljevičarski partizani toliko željni povratiti kontrolu.
Times inzistira da YouTube ne nudi nikakvu obrazovnu vrijednost jer bi se čak i većina ljevičara opirala svjesnom gušenju obrazovanja. Ali ako YouTube videozapisi pružaju samo zabavu ili, još gore, provokaciju, slučaj za cenzuru je mnogo jednostavniji. Ljevica već pola stoljeća iznosi taj argument. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća, liberalni pisac Lionel Trilling je tvrdio: “Liberalizam nije samo dominantna, već je jedina intelektualna tradicija” u Sjedinjenim Državama. Prema Trillingu, konzervativci se ne izražavaju u idejama, već u “razdražljivim mentalnim gestama koje nastoje nalikovati idejama” i koje se stoga moraju odbaciti.
Kao i uvijek, ljevica shvaća upravo kontra. Istraživanje Timesa o stvaranju desničarskog “YouTube radikala” prati samoobrazovanje mladića kroz slobodnu razmjenu ideja dok se pomiče od desnog centra prema lijevom centru. Na kraju, jedini radikali koje Timesov članak otkriva su klevetnički lažovi koji su ga objavili.
Michael Knowles je američki glumac, autor, konzervativni politički komentator, kolumnist i voditelj podcasta.
