Mučna fotografija koja pogađa u središte rasprave o imigraciji postala je viralna ovaj tjedan. Ona prikazuje oca i njegovu malu kćer licem okrenutim prema dolje na obali rijeke Rio Grande. Djevojčica drži svoju ruku oko muškarčevog vrata. Oboje su mrtvi. Svaki roditelj — dobro, svako ljudsko biće s funkcionirajućom savješću — ne može biti ne dirnut i ne potresen tom scenom.
Ljevica je pokušala upotrijebiti tu sliku kako bi stvorila argument za otvorene granice. Rečeno nam je da je ovo, na neki način, Trumpova krivnja. Republikanska stranka je kriva. “Ovu poruku donosi vam Republikanska stranka”, govori natpis koji je progresivna skupina priložila uz fotografiju. No, priča iza te slike, prema izvješću Daily Maila i New York Magazinea, otkriva da ta nesreća uopće nije prouzrokovana strogom provedbom imigracijskih zakona. Upravo suprotno.
Oscar Alberto Martinez Ramirez i njegova kći Valeria nastradali su pri pokušaju prelaska rijeke Rio Grande u Teksas u nedjelju. Oscar je uspješno prešao rijeku s Valeriom, ali tragedija se dogodila kad ga je slijedila natrag u rijeku nakon što se vraćao natrag po suprugu. Pokušao je spasiti svoju kćer i pritom su se oboje utopili.
Daily Mail opisuje okolnosti koje su obitelj dovele do pokušaja prelaska opasne rijeke pješice:
Napustili su El Salvador 3. travnja i proveli dva mjeseca u migrantskom kampu u južnom Meksiku, čekajući vijesti u vezi svog zahtjeva za azil u SAD-u, prije nego što su u nedjelju odlučili uzeti autobus do granice kako bi ubrzali svoj slučaj.
Kad su stigli, konzulat je bio zatvoren, ali su također saznali da su daleko dolje na popisu migranata koji su čekali na intervjue. Umjesto čekanja, odlučili su se prijeći nelegalno — odluka koja je dovela do njihove smrti.
Ovo nije bila obitelj koja je hladno odvraćena do je bježala od nasilja i ugnjetavanja. Nisu uopće bili odvraćeni. Oni su jednostavno postali nestrpljivi čekajući da se birokratski kotači okrenu. Doista, članovi obitelji potvrđuju da obitelj nije bila progonjena u svojoj domovini:
Oscar je radio u Papa John’s pizzeriji, u kojoj je zarađivao 350 dolara mjesečno.
Živjeli su od njegove plaće, ograničavajući se na 10 dolara dnevno, jer je Tania već napustila svoj posao kao blagajnica u kineskom restoranu kako bi se brinula za Valeriju, njihovo jedino dijete.
… Oni nisu bježali od nasilja, rekla je majka Tanie, ali su očajnički tražili život u kojem bi mogli zaraditi više.
Njihov je plan bio provesti nekoliko godina u Americi kako bi uštedjeli dovoljno novca da bi se na kraju vratili u El Salvador i kupili ili izgradili kuću.
To bi moglo objasniti zašto je njihov zahtjev za azilom toliko dugo trajao. Ramirez i njegova obitelj tražili su azil zbog slabo plaćenih radnih mjesta u fast-food restoranima, što nije baš slučaj za koje je uspostavljen program azila. Web stranica Službe za državljanstvo i useljenje SAD-a definira “azil” na ovaj način:
Status izbjeglica ili azil može se odobriti osobama koje su progonjene ili se boje da će biti progonjene zbog svoje rase, religije, nacionalnosti i/ili članstva u određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju.
Koncept “progonjenih zbog rase, religije ili društvene skupine” razvukli smo u besmisao ako uključimo one koji su (razumljivo) uznemireni niskim plaćama. Ako krivite Trumpa za tragične smrti Oscara i Valerije Ramirez, onda tvrdite da je predsjednik osobno morao pomaknuti obitelj Ramirez na čelo linije za azil. Ili je trebao uspostaviti opću politiku koja bi omogućila trenutni azil bilo kojoj osobi na svijetu koja želi doći ovamo na nekoliko godina kako bi zaradila nešto novca i vratila se kući. To bi, naravno, bilo apsurdno. Donald Trump nije odgovoran za ovo. Niti je to Republikanska stranka. Dakle, što (ili tko) je odgovoran?
Čini se da postoje dva sustavna problema koja možemo okriviti. Prvo, zlouporabe sustava azila su bile toliko dugo tolerirane da ljudi koji ne bi trebali imali pravo na azil i dalje očekuju da ga dobiju. Ne krivim Ramireza zbog traženja azila. Da sam ja u njegovoj poziciji, vjerojatno bih učinio isto. Ali mi očigledno ne možemo nekoga napraviti izbjeglicom jer nije dovoljno plaćen kod Papa John’s-a. Zahtjeve takve vrste trebalo bi odmah odbiti. Rupe u zakonu koje omogućavaju takve vrste zlouporaba moraju biti zatvorene.
Drugo, naša granica je porozna i to svi znaju. Ramirez je znao da će, ako uspije prijeći rijeku, vjerojatno biti slobodan. Ponavljam ne krivim ga što je pokušao, ali krivim našu vladu što potiče ljude poput Ramireza ostavljajući otvorenu granicu. Da je samo znao da su njegove šanse za prelazak vrlo tanke, možda nikad ne bi kročio nogom u tu rijeku. Utvrđena i provođena granica možda se metropolitanskim liberalima čini zlom i zastrašujućom, ali ona bi bila spasonosna za ljude s obje njezine strane.
Da je Ramirez znao da ne može doći ovamo pogrešno tražeći azil ili šuljanjem preko granice, možda bi prvo pokušao podnijeti zahtjev za državljanstvo putem standardnih kanala. Ili je mogao ostati u El Salvadoru i razmisliti o drugim načinima povećanja svojih prihoda. Da je učinio bilo koju od tih stvari, on i njegova kći bili bi danas živi. Dakle, suosjećajna stvar je ohrabriti što više ljudi da izaberu jednu od te dvije mogućnosti. A to znači provođenje naših zakona i štićenje naše granice.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
