Predsjednik ne štiti samo suverenost SAD-a, već i cijeli svjetski poredak.
Isprva nisam imao pojma zašto je predsjednik Trump toliko govorio o suverenitetu. Promijenio sam mišljenje. Da budem precizniji, Xi Jinping ga je promijenio. Gosp. Trump je jedina stvar koja stoji između nas i svijeta u kojem dominira Kina.
“Mi ne očekujemo od različitih zemalja da dijele iste kulture, tradicije ili čak sustave upravljanja”, rekao je gosp. Trump pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u rujnu 2017. godine. “Ali očekujemo da će se sve nacije pridržavati ovih dviju suverenih dužnosti: poštivati interese vlastitog naroda i prava svake druge suverene nacije.”
Gosp. Trump je tijekom tog govora 21 put spomenuo suverenost. Zašto? Svi znaju da je Amerika suverena država, jedna od gotovo 200 njih na svijetu. Ideja o suverenosti čvrsto je utemeljena već više od tri stoljeća. Obrana gosp. Trumpa činila se nepotrebnom.
Ipak, već više od desetljeća, predsjednik Xi ispušta drske nagovještaje da je Kina jedina suverena država na svijetu. Kao rezultat toga, došao sam do zaključka da je obrana suvereniteta gosp. Trumpa ključna za održavanje međunarodnog mira i stabilnosti.
Svijet je prepun “stručnjaka” koji će vam reći da su Kina i Sjedinjene Države zaključane u borbi za prevlast. Tehnički je to istina. Međutim, ideja da se ove dvije države bore za kontrolu lažno implicira da je Amerika ljubomorno čuvala svoj položaj u međunarodnom sustavu. To je narativa Pekinga. Kineski čelnici omalovažavaju SAD nagovještavajući da se nalazi u konačnom padu i optužujući ih da pokušavaju spriječiti legitimni uspon Kine.
U stvarnosti, Amerika čuva više od svoje uloge u međunarodnom sustavu. Ona pokušava sačuvati sam sustav — na čijem svrgavanju radi gospodin Xi promičući kineske koncepte iz doba carstva.
Ideja koja je podupirala carski sustav danka bila je da su daleke i bliske države bile dužne priznati kinesku vladavinu. Kineski carevi tvrdili su da su imali Nebeski mandat nad tianxiom ili “Svim pod nebom”.
Kina je odbacila tianxiu u prvoj polovici 20. stoljeća i stišala je u drugoj. No, u 21. stoljeću dolazi do njenog povratka. “Tianxia je duga kineska politička tradicija prakse i ideala koja se oživljava i ponovno uspostavlja u današnjoj Narodnoj Republici”, rekao mi je Fei-Ling Wang, autor knjige “Kineski poredak: Centralia, Svjetsko carstvo i priroda kineske moći”. “Kineski san o tianxiji ili Kineskom redu, pretpostavlja hijerarhijski sustav svjetskog carstva.”
Koncept koji je zaštitni znak gosp. Xija je “Kineski san” ili “veliko pomlađivanje kineske nacije”. “Pomlađivanje” evocira obnovu carskog sustava, a odjeci tianxije mogli su se čuti u sloganu Ljetnih olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, kojima je gosp. Xi upravljao kao član Stalnog odbora Politbiroa Komunističke partije. “Jedan svijet, jedan san”, barem za učenjake koje je stranka zaposlila kako bi proučavali primjenu tianxije, izjednačava kineske snove s onim svjetskim.
Od Olimpijade, gosp. Xi je koristio izravniji jezik tianxije. “Kinezi su oduvijek smatrali da je svijet ujedinjen i da su svi pod nebom jedna obitelj”, objavio je u svojoj novogodišnjoj poruci 2017. godine.
Pobrinuo se da njegova revolucionarna poruka bude shvaćena zaduživši svog ministra vanjskih poslova Wang Yia da je objasni Study Timesu, utjecajnim novinama Partijske škole Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, u rujnu 2017. godine. “Xi Jinping je mislio o diplomaciji”, napisao je gosp. Wang, “napravio je inovacije i nadišao tradicionalne zapadnjačke teorije međunarodnih odnosa posljednjih 300 godina.” “Misao” je u partijskom žargonu važno tijelo ideologije, poput “Misli Mao Ce-tunga”.
Gosp. Wang se gotovo sigurno obraćao na sporazum u Vestfaliji iz 1648. godine, kojim je uspostavljen trenutačni međunarodni poredak koji priznaje države suverenima. Kad govori o “nadilaženju”, on nagovještava da gosp. Xi teži svijetu bez suverenih država — drugim riječima, jedinstvenom svijetu kojim upravljaju Kinezi.
Kao što mi je prošli tjedan u e-mailu rekao Charles Hormer iz Instituta Hudson, mnogi svjetski lideri su nacionalistički, ali gosp. Xi je jedini čiji “službeno protumačeni nacionalizam preuzima oblik globalne carske vizije”. To je u skladu s njegovim ponašanjem nepoštivanja zakona: tretira susjede kao vazale, uzima teritorije, zatvara globalno zajedništvo i zastrašuje lidere diljem svijeta.
“Tianxia”, napominje Fei-Ling Wang, “neizbježno, pa čak i nužno, čini da Narodna Republika gleda i tretira svoje susjede, a u konačnici i sve ostale države, kao suštinski neravnopravne i manje entitete, na koje treba utjecati, kontrolirati i podčiniti silom, novcem, uslugama, lukavstvom i strahom.”
Kina nije, kako neki vjeruju, “trivijalna država” koja ne želi ništa drugo nego sačuvati svoj režim i obraniti svoj teritorij. S gosp. Xijem koji teži ambicijama tianxije, svijet bi mogao upotrijebiti više obrane suvereniteta gosp. Trumpa pa čak i malo više “Amerika prva”. Ti koncepti nisu, kao što sam svojedobno mislio, nepotrebno provokativni. Oni su nužni u obrani stoljetnog međunarodnog poretka protiv egzistencijalne prijetnje.
