Imigranti u Ameriku nikada sa sobom nisu donijeli ideju da su još uvijek europski podanici. Niti su naši mali poljoprivrednici bili seljaci ili kmetovi. Umjesto toga, Sjedinjene Države bile su rijetka sporazumna vlada u povijesti u kojoj je srednja klasa, u brojnosti i utjecaju, naveliko definirala društvo i kulturu. Svaki čovjek bio je svoj kralj, a njegov dom je doista bio njegov dvorac.
Moderni rezultat takvog srednjoklasnog šovinizma možete vidjeti manifestiranog na autocesti u ogromnom kamperu sa stolicama, biciklima i ostalim napravama pričvršćenima po strani koji se kotura prema nacionalnom parku — ili slušajući dobro informirane pozivatelje na radio talk show koji dokazuju da su bolje informirani od studenta Ivy League sveučilišta.
Elite mrze jet skijeve, motorne sanjke i rekreacijska vozila dijelom iz razloga što oni odražavaju da toliko njih posjeduje potrebna sredstva kako bi se zabavili bez odobrenja njihovih navodnih boljih.
Blizanac takvog popularnog šovinizma oduvijek je bila jedinstvena neformalnost koja nedostaje većini inozemnih nacija. Amerikanci su praktični, zdravog razuma i samodostatni. Srednje klase obično izbjegavaju europsku lakovjernost povremenog prihvaćanja sveobuhvatnih doktrina i ideologija. Oni sigurno nikad nisu bili zagrijani za nekakvog patrona ili vlastelinstvo. Srednje klase su potencijalne Hitlere, Mussolinije ili Staline nalazile jezivima, a ne očaravajućima.
Ovdje se nisu ulovili niti aristokracija ni marksizam, jer je ekonomska pokretljivost prema gore bila više od slobodnotržišnog slogana. Amerikanci su oduvijek bili sumnjičavi prema okoštenim predodžbama svojih europskih predaka da bi se zasluga trebala temeljiti na rođenju i nasljedstvu umjesto na prirodnom talentu, djelima i postignućima ili da je uspjeh i privilegij definiran onime što je bio vaš djed.
Toliko je dominantan ovaj etos nepretencioznosti da čak i oni plave krvi te magnati često prigrljuju modu, naglasak i odlike srednje klase. Aristokratski Ivy Leaguer William F. Buckley čuveno je izjavio: “Prije bih živio u društvu kojim upravljaju prvih dvije tisuće imena iz bostonskog telefonskog imenika nego dvije tisuće članova osoblja Sveučilišta Harvard.” Buckley nije samo želio istaknuti da je prezirao uobražene besmislice liberalne inteligencije istočne obale. On je također možda priznavao da bi ljudi njegove klase rado priznali da su zdravi razum i stavovi “prosječnih ljudi” održali zemlju razumnom i uravnoteženom.
U ovom ponekad paradoksalnom pogledu na privilegiju, Amerikanci poštuju profesore, ali im ne bi željeli prepustiti upravljanje zemljom. Oni poštuju čovjeka koji se čini dovoljno uspješnim i bogatim da vozi Porsche, ali također vjeruju da su Ford, Honda ili Chevy bolji barometri postojanosti i razumnosti — i daleko bolja investicija u pogledu troškova i koristi.
Amerikanci, u svom konstantnom nastojanju da “učine nešto od sebe”, obožavaju obrazovanje, impresionirani su profesionalnim titulama i nastoje postati bogati — ali obično u kontekstu u kojem je takav rezultirajući uspjeh rezultat napornog rada i prirodnog talenta te bi ga kao takvog radije trebalo oponašati nego mu zamjerati i smatrati ga nepravednom povlasticom kraljevske obitelji i aristokracije.
Amerikancima nedostaje ideja viteštva. Oni se nakostriješe čak i na motorizirane povorke svojih visokih dužnosnika. Provlačenje preko reda u zračnoj luci ili pozivanje na čin smeta građanima, koji su se uvjerili da nitko nije bolji od njih.
Taj uspon srednje klase dijelom je posljedica klasične ostavštine neovisnih poljoprivrednika, dijelom naporima Ustava koji promiče prirodnu jednakost u mogućnostima, dijelom uvjerenjem da će se Amerika u svom dizajnu razlikovati od europskih klasa i monarhije, britanske imperijalne aristokracije i španjolskog manorijalizma te dijelom jednostavno zbog često divljeg braka slobode i kapitalizma.
Takozvane elite mogu se rugati srednjoj klasi i smatrati je “bijednicima” i “neiskupljivima” u njezinoj kulturi i ukusima, ali obično je srednja klasa ta koja se posljednja smije.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
