Požari u Amazoniji izazvali su međunarodne prosvjede — od političara, medija, slavnih osoba i ekoloških skupina. Govori se o rekordnim razinama požara i krčenja šuma, ljudskoj zloći koja uništava netaknuti prirodni okoliš. Navodno u tom procesu uništavamo i sami sebe — Amazonske prašume su “pluća svijeta” na koja se oslanjamo pri opskrbi kisikom, kako se često tvrdi.
Michael Shellenberger, osnivač i predsjednik Environmental Progress-a, kojeg je časopis Time naveo kao “heroja okoliša”, govori da smo sve ovo pogrešno shvatili. spiked ga je pozvao kako bi saznali više.
spiked: Što svi pogrešno shvaćaju o Amazoniji?
Michael Shellenberger: Uglavnom sve. Prva stvar koji ljudi trebaju shvatiti jest da je došlo do velikog pada u krčenju šuma od njegovog vrhunca ranih 2000-ih. Krčenje šuma je još uvijek 75 do 80 posto niže nego na svom vrhuncu. Krčenje šuma polagano raste posljednjih godina, ali taj rast nije započeo pod trenutačnom brazilskom vladom. Jasno je da je odgovor velikog dijela zapadnih medija reakcija na Bolsonara — a ne samo na ono što se događa na terenu.
Druga velika pogreška je da Amazonija nisu “pluća svijeta”. Ona ne proizvodi 20 posto svjetskog kisika. Ideja da je trebamo za proizvodnju kisika je mit. Radi se o osnovnoj znanosti: Amazonija koristi približno toliko kisika koliko i proizvodi, kroz proces koji se naziva respiracija, koja izvlači hranjive tvari iz zemlje u biljke. Taj proces prati fotosinteza.
Mi je ne trebamo za kisik, a oni od nas kojima je stalo do prirodnog okoliša — što u osnovi znači većini ljudi — imaju mnogo boljih razloga zašto je zaštititi. Ali od 1950-ih i 1960-ih nadalje, konzervatori su shvatili da mogu pridobiti mnogo više medijske pažnje ako će govoriti ljudima da problemi okoliša nisu samo problemi o kojima bi ljudi trebali brinuti jer vole okoliš. Umjesto toga, oni su počeli govoriti da su to zapravo problemi koji prijete apokalipsom ili krajem svijeta. Oni u osnovi to rade sa svakim problemom u vezi okoliša.
To je manipulativno. To je tužan primjer cinizma mnogih environmentalista i ekoloških znanstvenika, koji misle da ne mogu natjerati ljude da brinu o prirodi i da se brinemo samo za sebe.
spiked: Zašto je opasno pretjerivati o rizicima požara u Amazoniji?
Shellenberger: Pa, onaj veliki se upravo događa. Predsjednik Bolsonaro je, radi potrebe odnosa sa javnošću, osjećao potrebu da pošalje vojsku u Amazoniju. Problem je u tome što pitanja Amazonije uokviruje kao ona “ilegalnih” aktivnosti. Slika koja se prikazuje je da te požare stvaraju kriminalci i vandali koji žive izvan šuma.
Trideset milijuna ljudi živi u Amazoniji. Ali kad god zapadni mediji i environmentalisti ukazuju na ljude koji žive tamo, oni uvijek ukazuju samo na domoroce. No, domorodaca je samo milijun od 30 milijuna. Tamo ima mnogo normalnih Brazilaca. To su uglavnom potomci robova ili ljudi miješane rase koji pokušavaju zaraditi za život. Oni nisu svi “dobri” ili “loši”. To su ljudi koji razvijaju to područje na isti način kao što su Europljani razvijali Europu, a Amerikanci Sjedinjene Države. I ako želimo zaštititi više prirodnog okoliša, morat ćemo raditi s tim ljudima, a ne ih zlostavljati ili demonizirati.
spiked: Što motivira alarmizam na Zapadu?
Shellenberger: To je poput luka koji morate oguliti — ima toliko razloga zašto. Prvi je, naravno, taj što dobivate mnogo više medijske pozornosti putem alarmizma, a medijska pozornost je važna za održavanje i prikupljanje novaca za organizacije. Moja vlastita organizacija, Environmental Progress, imala bi više novca kad bih bio alarmantniji.
Također mi je vrlo uočljivo da ljudi koji se upuštaju u environmentalistički alarmizam imaju tendenciju biti sekularni i na ljevici. Ako ste na političkoj desnici, u većem dijelu Zapadnog svijeta, skloni ste imati tradicionalnu religiju, sa vašim vlastitim bogovima i vašim vlastitim pogledom na apokalipsu. Nije vam potrebna politička ideologija kako biste to ispunili. Nakon pada komunizma i šireg neuspjeha marksizma, ljevici je bila potrebna nova apokaliptična religija i to je postao environmentalizam.
spiked: Što motivira one koji nisu environmentalistički aktivisti, poput predsjednika Macrona?
Shellenberger: Tu se događa nešto drugo. Postoji napor koji pokušava zastupati europske ekonomske interese nad onim brazilskim interesima. Mislim da je jedna od najzanimljivijih stvari koje sam otkrio tijekom svog izvješćivanja o Amazoniji to što su Macronovi vlastiti poljoprivrednici pružali veliki otpor trgovinskom sporazumu između EU i Brazila, jer on uključuju uvoz mnogo brazilske hrane. To ima smisla kad malo razmislite o tome. Dakle, izgleda da Macron čini nešto što bi mu dozvolilo da ne sudjeluje u ovom sporazumu o slobodnoj trgovini s Brazilom.
Ja nisam nekakav ideološki zagovaratelj slobodne trgovine. Mislim da je trgovina u mnogočemu bila dobra za Brazil, ali je očigledno imala i nekih negativnih posljedica. Ali — a to je ono što spiked toliko dobro ističe — Macronovo moraliziranje je u službi njegove osobne agende. To je neetično. Strategija je sakriti vlastite interese iza altruizma.
spiked: Postoje li i drugi environmentalistički ciljevi koji se koriste na ovakav način?
Shellenberger: U dva velika ekološka pitanja našeg vremena — klimatske promjene i krčenja šuma — imate bogati svijet koji govori svijetu u razvoju: “Ej, znate kako smo se mi razvili krčenjem šuma i potrošnjom fosilnih goriva? Vi nećete moći koristiti ni jedno ni drugo. A i slučajno imamo znanost koja će vam pokazati zašto morate ostati siromašni.”
Mislim, kakva prijevara, zar ne? Fascinira me spiked jer mislim da smo slični kao postmarksisti, što znači da i dalje zadržavamo hermeneutiku sumnje. Dakle, kad netko govori o tome kako “svijet učiniti boljim mjestom”, vrijedi se zapitati da li se oni doista zalažu za nekakvu vrstu kontrole, čine li potez moći ili postoji agenda koja je zamaskirana u altruizam.
Prava “klimatska prijevara” nije da se klimatske promjene ne događaju. To je smiješno — naravno da postoje klimatske promjene. Prava prijevara je da se klimatske promjene koriste kako bi se unaprijedila agenda bogatih zemalja, a to je sprječavanje razvoja zemalja u razvoju, uskraćivanje resursa i sprječavanje konkurencije na međunarodnom tržištu. To nije zavjera, to je jednostavno prirodni ishod moćnih zemalja koje djeluju u vlastitom interesu — ali radeći to na način na koji možete razgovarati u uljudnom društvu, a da ne zvučite kao opresivni kolonijalist.
Michael Shellenberger je razgovarao s Fraserom Myersom.
