Britanski premijer Boris Johnson očajnički želi materijalizirati glasove britanske javnosti iz lipnja 2016. godine za izlazak iz Europske unije u konkretan Brexit.
No, pravi je problem daleko stariji i važniji od toga je li 52 posto Britanaca konačno postalo razumljivo uznemireno sve većom anti-demokratskom i njemački-kontroliranom Europskom unijom.
Engleska je otok. Povijesno, politički i jezično, ona nikad nije bila trajno ili u potpunosti integrirana u europsku kulturu i tradiciju.
Priča o Britaniji uglavnom se radila o sukobima s Francuskom, Njemačkom ili Španjolskom. Nadmoćnost Kraljevske mornarice i prkosan duh njezinih morskih lordova, osigurala je da europski diktatori od Napoleona do Hitlera nikada nisu mogli zakoračiti na britansko tlo. Kao što je britanski admiral John Jervis uvjeravao svoje nadređene 1801. godine, usred glasina o predstojećoj napoleonskoj invaziji: “Ne govorim Vam, moji lordovi, da Francuzi neće doći. Samo govorim da neće doći morskim putem.”
Britanska morska snaga, imperijalizam, parlamentarna vlada i većinski protestantska religija razdvojili su je od europskih susjeda — i to ne samo zbog geografske izoliranosti.
Britansko i škotsko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća Edmunda Burkea, Davida Humea, Johna Lockea i Adama Smitha naglašavalo je individualizam i slobodu daleko više od jednakosti rezultata nametnute od vlade koju su favorizirali francuski prosvjetiteljski mislioci poput Jean-Jacquesa Rousseaua. Nije slučajno što je Američka revolucija bila utemeljena na ideji individualne slobode, za razliku od nasilnih pokušaja kasnije Francuske revolucije za redistribuciju prihoda i lišavanje “neprijatelja naroda” od njihovih prava pa čak i njihovih života.
Francuska je proizvela Napoleona, Italija je imala Mussolinija, a Njemačka je dala svijetu Hitlera. Teško je u britanskog povijesti pronaći usporedivu diktatorsku figuru koja je tražila istu kontinentalnu dominaciju. Britanci, naravno, često nisu bili sveci. Oni su kontrolirali svoje globalno carstvo brutalnom silom jednako kao i uvjeravanjem.
Ali čak je i britanski imperijalizam bio drugačije vrste od belgijskog, francuskog, njemačkog, portugalskog ili španjolskog kolonijalizma. Bivše britanske kolonije Amerika, Australija, Kanada, Indija i Novi Zeland dugo su bile demokratske, dok je većina Latinske Amerike, da ponudimo jedan primjer, to postala tek odnedavno.
U Prvom svjetskom ratu, Britanci su izgubili gotovo milijun vojnika pokušavajući spasiti Francusku i Belgiju. U Drugom svjetskom ratu, Engleska je bila jedina nacija koja se borila protiv Osovine tijekom cijelog rata (od rujna 1939. godine do rujna 1945. godine), jedina saveznička sila koja se borila protiv Osovine u potpunosti usamljena (nekih godinu dana, od sredine 1940. do sredine 1941. godine) i jedina glavna saveznička sila koja je ušla u rat bez da je izravno napadnuta. (Pristigla je u pomoć svojoj saveznici Poljskoj.)
Povijesno, Britanija je više bila okrenuta prema morima i Novom svijetu, nego na istok prema Europi. U tom transatlantskom smislu, Kanađanin ili Amerikanac tipično su imali više toga zajedničko s Englezom nego je to bio slučaj s Nijemcom ili Grkom.
Tijekom posljednjih 30 godina, Britanci su gotovo zaboravili na tu činjenicu postavši članovima Europske unije i obvezavši se na prihvaćanje europskih vrijednosti u zajedničkoj putanji prema navodnoj utopiji.
Tako dugo dok je Engleska ostajala malo sumnjičava prema EU kontinentalizmu, ne prihvativši euro i ne prigrljujući europski socijalizam, zemlja je napredovala. No, kad je Britanija slijedila njemački primjer otvorenih granica, preokrenula tržišne reforme Margaret Thatcher i usvojila pacifizam i energetske fantazije EU, ona je stagnirala.
Johnsonovi napori kao novog premijera navodno su poduzeti kako bi proveli volju britanskog naroda izrečenu 2016. godine, protiv volje aparata Europske unije i većine britanskog establišmenta. Ali nakon stotina godina snažne neovisnosti, hoće li se Britanija napokon stopiti u Europu ili će zadržati jedinstvenu kulturu i približiti se jezično bliskim zemljama koje je svojedobno osnovala — koje su većinom uspješnije od većine članica sve reguliranije i anti-demokratskije Europske unije.
Europa je alarmantno nenaoružana. Većina NATO članica odbija ispuniti svoja obećana ulaganja u obranu. Negativne kamatne stope postaju normala u Europi. Nezaposlenost ostaje na visokom nivou na strogo reguliranim tržištima rada.
Zemlje južne Europe nikad neće moći u potpunosti otplatiti svoje zajmove njemačkih banaka. Disidentska Višegradska skupina, koju čine Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka, žele stvoriti mini savez unutar EU-a koji promiče sigurne granice, samo legalnu imigraciju, nuklearnu energiju i tradicionalne vrijednosti i kršćanstvo.
Britanija ima posljednju šansu da ponovno prihvati demokratski svijet slobodnog tržišta koji je svojedobno pomogla stvoriti — i distancirati se od prikradajućeg etatizma kojem se svojedobno protivila.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
