Nedavno objavljeno stajalište Palestinske oslobodilačke organizacije, naslovljeno “Odbor PLO-a za interakciju s izraelskim društvom“, odbilo je priznati Izrael kao državu židovskog naroda. Slično tome, predsjednik Palestinske Samouprave (PA), Mahmoud Abbas, govoreći na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu 2014. godine, izjavio je: “Nikad nećemo priznati židovstvo države Izrael.” To su najnoviji “ne” koji dolaze iz usta palestinskih čelnika.
Razumnim ljudima činjenice su važne, a dokumentirane povijesne činjenice su vrlo važne. Dok još uvijek čekamo materijaliziranje dvodržavnog rješenja u 2019. godini, arapsko-palestinsko odbacivanje još uvijek prevladava 82 godine nakon prvog “ne” 1937. godine. Od 1930-ih, vodstvo arapsko-palestinske zajednice odbacilo je sve pokušaje kompromisa sa židovskom zajednicom u Palestini, a potom i s državom Izrael. Ovaj palestinski stav igre nulte sume, u kojoj Palestinci uzimaju sve, bio je obrazac ponašanja onih koji su predvodili borbu za ostvarenje palestinskih ciljeva.
Arapska zajednica u Palestini nije se smatrala stanovnicima Palestine (smatrali su se južnim Sirijcima) sve do 1920-ih godina, kad su izgledi za arapsku naciju u Velikoj Siriji, pod vodstvom Emira Fejsala (sina Huseina, Šerifa od Meke), uništeni u Ligi Naroda, koja je Francuzima dala mandat nad Levantom (današnjom Sirijom i Libanonom). Arapi, uključujući one koji su živjeli u Palestini, smatrali su se osmanskim (turskim) podanicima. Politički pojam “Palestinac” nije postojao sve do 1960-ih godina.
Haj Amin al-Husseini, jeruzalemski muftija i saveznik nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata, razočaran nedostatkom mogućnosti za stvaranje veće arapske Sirije, usredotočio je svoju pozornost na arapsku Palestinu. Njegovo početno odbacivanje i beskompromisnost, kao i njegova potraga za nasiljem, potaklo je i učvrstilo palestinski obrazac ponašanja. Ironično, Herbert Samuel, prvi britanski visoki povjerenik za Palestinu, koji je također bio Židov, imenovao je Amina al-Husseinija jeruzalemskim muftijom. Bojeći se optužbi zbog pristranosti, Sir Herbert imenovao je na to mjesto zloglasnog antisemita i nacističkog simpatizera.
Al-Husseini je bio taj koji je potaknuo i vodio “arapsku” pobunu (ne palestinsku) 1936.-1939. godine, usmjerenu protiv britanske mandatne vladavine u Palestini. Tijekom te pobune, muftijeve ubilačke bande poklale su svoju arapsku braću, Židove i Britance. Britanska vlada, zastrašena nasiljem, odgovorila je osnivanjem Kraljevske istražne komisije u Palestini, kojom je predsjedao Lord William Peel i otuda je poznata kao Peelova komisija iz 1937. Cionističko vodstvo prihvatilo je preporuke Peelove komisije, iako je bilo nezadovoljno veličinom teritorija dodijeljenog židovskoj državi. Peelova komisija preporučila je da oko tri četvrtine Palestine bude dodijeljeno Arapima i nešto više od četvrtine zemlje palestinskim Židovima.
Izvještaj Peelove komisije zaključio je da je britanski mandat za Palestinu neizvediv, jer su židovski i arapski ciljevi u Palestini nekompatibilni te je preporučio da se Palestina podijeli u tri zone: arapsku državu, židovsku državu i međunarodnu zonu koja bi obuhvaćala Jeruzalem i Betlehem. Al-Husseini i Arapsko visoko povjerenstvo odbacili su ponudu, zahtijevajući da ne bude židovske države. Husseini je nastavio pobunu koju su naposljetku ugušili Britanci. Kako bi udovoljila arapskim agresorima (baš kao što je Neville Chamberlain udovoljio Hitlerovoj agresiji), britanska je vlada 1939. godine uspostavila politiku “Bijelog papira”, koja je Židovima zatvorila vrata Palestine, upravo u vrijeme kad je europskim Židovima bilo potrebno utočište pred predstojećim nacističkim genocidom koji danas prepoznajemo kao holokaust. Time su arapski lideri odbacili prvu priliku za dvodržavno rješenje i neovisnu arapsko-palestinsku državu.
Nakon holokausta, sa stotinama tisuća preživjelih Židova u kampovima za raseljene diljem Njemačke i još uvijek zaključanim vratima Palestine, javno mišljenje na Zapadu okrenulo se protiv britanske politike Bijelog papira. London, ekonomski iscrpljen naporima Drugog svjetskog rata i na štetu svojih kolonijalnih posjeda, odlučio je svoj palestinski mandat prebaciti na Ujedinjene narode. Godine 1947., UN je uspostavio Posebni odbor Ujedinjenih naroda za Palestinu (UNSCOP). Odbor je došao do istog zaključka kao i Peelova komisija: nepomirljive težnje obiju skupina. Predložio je podjelu. Palestinski Židovi su je radosno prihvatili. Na dan 29. studenog 1947. godine, Generalna skupština UN-a izglasala je odobrenje plana za podjelu. Film Otta Premingera “Egzodus” opisuje radost kojom je židovska zajednica pozdravila izglasavanje. Al-Husseini, Arapsko visoko povjerenstvo i Arapska liga tvrdoglavo su odbacili plan i odmah započeli svoj napad na palestinske Židove. Još jednom, palestinsko-arapsko samoodređenje i dvodržavno rješenje bilo je odbačeno od strane takozvanih Palestinaca.
Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, izraelski kabinet, koji je želio iskoristiti pobjedu kako bi utjecao na sklapanje mira s arapskim svijetom i Palestincima, ponudio je teritorij u zamjenu za mir. Egipat je sklopio mir s Izraelom 12 godina kasnije, a slijedio ga je Jordan 27 godina kasnije. Međutim, Palestinci su odbili pregovarati s Izraelom, baš kao i ostatak arapskog svijeta. Zapravo, kao reakcija na izraelsku ponudu mira, Arapska liga je na sastanku u Khartoumu, glavnom gradu Sudana, u kolovozu 1967. godine odgovorila s ozloglašenih “Tri ne”: Ne miru s Izraelom, ne pregovorima s Izraelom i ne priznavanju Izraela. Palestinci, sad pod vodstvom PLO-a, izabrali su oružanu borbu s ciljem zamjene židovske države s arapskom muslimanskom državom. Povelja PLO-a jasno je stavila do znanja svoj cilj uništenja židovske države i većine njezinih stanovnika. Arapske zemlje i arapski Palestinci ponovno su uništili priliku za rješenje.
Nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla 1993. godine na travnjaku ispred Bijele kuće, predsjedavajući PLO-a, Yasser Arafat, zauvijek teroristički vođa, na arapskom je poticao svoje Palestince na terorizam i nastavak oružane borbe sve do konačne pobjede. Za Zapad je na engleskom “govorio o miru”. Sporazum iz Osla proizveo je stravičan samoubilački bombaški napad u Izraelu koji su počinili Palestinci. Ehud Barak, koji je 1999. godine zamijenio Benjamina Netanyahua na mjestu premijera, vodio je kampanju s porukom stvaranja mira i promicanju Sporazuma iz Osla. U srpnju 2000. godine, predsjednik Clinton ugostio je Arafata i Baraka u Camp Davidu. Barak, bez odobrenja izraelskog naroda, pristao je na “Clintonove parametre”, koji su ponudili Arafatu dalekosežne ustupke, uključujući 94% Zapadne obale, cijeli Pojas Gaze, dodatnih 3% izraelskog teritorija, koridor između Gaze i Zapadne obale te arapske četvrti Jeruzalema. Arafat je odbacio “Clintonove parametre”. Odbio je obvezati se na “okončanje sukoba”. Umjesto toga odlučio je pokrenuti drugu Intifadu (ustanak) koja je uzela više od 1.000 izraelskih života, uglavnom kao rezultat terorističkih napada. Još jedna prilika za palestinsko samoodređivanje i dvodržavno rješenje odbačeno je od strane palestinskog vodstva.
Mahmoud Abbaas, koji je naslijedio Arafata na mjestu predsjedavatelja PA, doveo je palestinsko odbacivanje do vrhunca kad je čak odbio prihvatiti ponudu premijera Ehuda Olmerta 2008. godine koja je nadilazila onu Barakovu. On je dodao prihvat ograničene količine Palestinaca u Izrael i razmjenu praktički kilometar za kilometar teritorija Zapadne obale s izraelskom teritorijom. Abbas, znajući da ga čeka metak atentatora ako potpiše takav mirovni sporazum, odšetao je s pregovora.
Efraim Karsh je u svojoj knjizi iz 2008. godine Palestine Betrayed citirao izjavu Haj Amina al-Husseinija iz 1936. godine, koji je rekao da: “U Palestini nema mjesta za dvije rase. Židovi su napustili Palestinu prije 2.000 godina. Neka idu u druge dijelove svijeta gdje ima slobodnog mjesta.” Palestinsko vodstvo je nažalost još uvijek predano al-Husseiniovom odbacivanju i ni pod kojim okolnostima ne želi prihvatiti dvodržavno rješenje.
