Za mene, misterij kulture otkazivanja (cancel culture) predstavlja ovo: kako je nekolicina nakaradnih, beskrupuloznih, sitničavih ljevičarskih bitangi bez imalo životnih postignuća zadobila toliko moći nad ljudima boljim od sebe — naime, nad nama svima ostalima?
Kultura otkazivanja je fenomen u kojem se nikogovići koji nikad ništa nisu napravili okupljaju u svrhu uništavanja života i snova onih talentiranih, marljivih ljudi koji su zaslužili jednu od blistavih nagrada društva. Mladić osvaja Heismanov trofej. Komičar ostvaruje svoj san vođenja dodjele nagrada Oscar ili dobije mjesto u Saturday Night Live. Sudac izvanrednog znanja i besprijekornog ugleda nominiran je za Vrhovni sud. I odjednom, poput ljudskih babura koje naviru ispod kamenja, ogorčeni se insekti otimaju kako bi izložili i objavili nekakvu pogrešku iz prošlosti ili krivo iznesenu tvrdnju, bila ona stvarna ili zamišljena.
Ponekad uslijede izvinjenja, ali ona obično ne daju željene rezultate. Na kraju krajeva, svrha ove aktivnosti nije iskupljenje, već uništenje. Možda biste pomislili kako je to poučan trenutak, ali to je zapravo atentat namijenjen zastrašivanju onih oko vas u tišinu i poslušnost. Oni ne očekuju da progovorite, gosp. Bond, oni očekuju da umrete.
Ponekad to uspije. Ponekad, ove ljudske bube uspiju podići takvu buku svojim trilobitskim zborom da nekakav kukavički šef ili korporativni kostur ili Lorne Michaels, ali ponavljam se, odluči pokriti svoju vrlinom-signalizirajuću guzicu kapituliranjem pred tom bandom buba i oduzimanjem dobro zaslužene nagrade iz ruku primatelja. Nema veze što su Chick-Fil-A ili Nike ili Mitch McConnell već demonstrirali da hrabrost nije samo časna, već je također i pobjednička strategija. Ne možete imati testikularnu čvrstinu bez potrebne opreme. Oni koji imaju će imati. Oni koji nemaju će izgubiti.
Ali opet, zašto? Tih trilobita socijalne pravde nema tako mnogo. Nitko se zapravo ne slaže s njima. Njihovi bojkoti ne djeluju i brzo izblijede. Zašto onda dopuštamo da se ovakve stvari i dalje događaju? Zašto se Kyler Murray morao osramotiti? Zašto je Kevin Hart morao odustati od svog sna? Zašto je Shane Gillis izgubio svoj posao? Zašto se klanjamo pred našim insektskim gospodarima?
Pretpostavljam da je dio odgovora jednostavno strah. Trilobiti socijalne pravde hrane se kukavičlukom bogatih i moćnih ljudi koji očajnički stežu svoje bogatstvo i moć i stoga se boje. Zašto riskirati i ustati za ono što je pravedno, ako se možete jednostavno dodvoriti, predati i ne izgubiti ništa vrijedno osim svoje muškosti i svoje pristojnosti?
A onda je tu i sljedeća stvar. Oni od nas koji se protive TSP-ima podijeljeni su između dva argumenta.
Jedan argument protiv kulture otkazivanja je njezina jednostavna licemjerna negracioznost. Tko nije napravio pogrešku? Tko nije rekao nešto zbog čega je požalio? Tko nije bio mlad i glup i učinio nešto glupo ili okrutno? “Postupaj sa svakim kao što zaslužuje, i tko će izbjeći bičevanje?”, zapitao se Hamlet. “Neka onaj koji je bez grijeha baci prvi kamen”, rekao je jedan drugi momak. Kako možemo živjeti u svijetu bez opraštanja?
Ali drugi argument — onaj opasniji argument i time i važniji — jest da mnogi od “grijehova” koji se otkrivaju zapravo uopće nisu grijesi. Ljevica prožeta mržnjom stvorila je pravila onoga što je mrsko i, iz nekog razloga, mi smo ih prihvatili. Zašto?
Činjenica je: nije nužno mržnja ako zbijamo rasističke ili gay šale ili bilo kakve druge vrste. To može koristiti za ublažavanje napetosti zajedničkog življenja. Međusobno zadirkivanje često je dio prijateljstva, osobito među muškarcima. Ono često ne čini štetu, već dobro.
Nije grijeh upucavati se ženi ili riskirati poljubac ako su signali pravi. Kao što je Bill Burr urnebesno ilustrirao u svom novom specijalu, čak i ne ne znači uvijek ne.
Također nije grijeh nositi crno lice, ako time ne mislimo ništa loše. To sigurno nije bio grijeh u vremenima prije nego se itko sjetio prigovoriti tome.
Ta dva argumenta dijele nas jer su kontradiktorni. S jedne strane, ljudima bi se trebali oprostiti njihovi grijesi. S druge, neki grijesi uopće nisu grijesi. No, oba dijele ovu zajedničku stvar: suprotstavljaju se ljevičarskoj kulturi koja donosi tiraniju i mržnju i zlobu gdje god se pojavi. A u tome je i stvar. Ta ljevičarska filozofija — ova kultura otkazivanja — ne zaslužuje nikakvo poštovanje. Nula. Samo malo hrabrosti — samo trunčica — i trilobiti socijalne pravde odgmizati će natrag pod svoje kamenje gdje i pripadaju.
Oni nemaju stvarnu moć. Suprotstavite im se i oni će nestati.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
