Godine 1212., na tisuće djece i tinejdžera iz Francuske i Engleske krenulo je na put u Svetu zemlju kako bi preobratili muslimane na kršćanstvo. Predvođeni pastirima, većina tih, uglavnom, siromašnih i otuđenih mladih ljudi, zaputilo se prema Mediteranu, vjerujući da će se nekim čudom razdvojiti i dozvoliti im prelazak na suhu zemlju. Umjesto toga, nekoliko je beskrupuloznih trgovaca djeci obećalo besplatan prolaz te su ona naposljetku prodana u ropstvo ili poginula u brodolomu.
Prošlotjedni Klimatski štrajk školaraca za “spas planeta” groteskna je parodija ove legende o vjeri i hrabrosti, ali koja jednako vjerojatno neće postići ništa korisno. Štrajk je predstavljao prvi čin ovotjednog UN-ovog “Globalnog tjedna o klimi”, zajedno s blokiranjem prometa u D.C.-u (uz pomoć Antife i Black Lives Matter), “Summita mladih o klimi” i orgijama licemjerstva u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Nema sumnje da ćemo vidjeti “svjetske vođe” koji dramatično pozivaju na “globalnu akciju”, da bi potom donijeli simbolične rezolucije koje neće učiniti apsolutno ništa kako bi smanjile temperature dovoljno da zaustave navodnu apokalipsu, kao što je to bio slučaj sa svakim “klimatskim summitom” od 1979. godine.
No, umjesto mladih hodočasnika koji riskiraju i gube život u ime svoje vjere, klimatski “hodočasnici” su uglavnom oni komforni i imućni, u globalnom smislu, koji uživaju u danu provedenom izvan škole dok pontificiraju o temi o kojoj malo znaju i uživaju u pažnji i laskavosti važnih “odraslih” poput hollywoodskih zvijezda i potkupljivih političara jednako ignorantskih u pitanjima globalne klime.
U “budnom” dječjem anti-ugljičnom križarskom ratu — riječ koju su, naravno, progresivci proglasili “islamofobnom” — nezrela mladež sve više postaje rekvizitima u ovoj pomodnoj farsi čiji je zlokobni cilj uništenje ekonomije na Zapadu i još veća koncentracija moći na štetu nas običnih ljudi.
Ovaj globalni marketinški trik pokazuje zašto razumni ljudi ne uzimaju adolescente za ozbiljno — i zašto progresivci žele sniziti glasačku dob — kad je riječ o kompleksnim pitanjima javnih politika i kompromisa koje zahtijeva participativna demokracija. Većina adolescenata su po prirodi narcisti i “drama kraljice” i misle da su histrionske emocije važnije od hladnih činjenica, zdravih argumenata i realnih ograničenja kako bi zadovoljili svoje neumoljive zahtjeve za utopijom. A ništa im nije draže kad navodno zreli i odrasli ljudi njihove osjećaje potvrđuju pažnjom i novim dijagnozama psiholoških tegoba kojima pokrivaju puku nezrelost. Stoga ne čudi da sad slušamo o “eko-anksioznosti” koju uzrokuju izvješća o predstojećoj “ekološkoj propasti”, pozivima na suprotstavljanje smrtonosnoj “klimatskoj krizi”, kao što je Economist nazvao čitavo posebno izdanje, potaknuvši tako još veći “hype” skorašnje klimatske propasti i upozorenje da je “paničarenje predugo odgađano”, prema Salonu.
Progresivci znaju da su tinejdžeri željni pozornosti savršene šok-trupe za unaprjeđivanje socijalističkih ciljeva ljevice, baš kao što su to bili za lobi protivnika oružja. A odrasli im daju veliku pozornicu, uključujući nastup eko-maskota u demokratskom Kongresu, 16-godišnje švedske aktivistice Grete Thunberg i sedamnaestogodišnjakinje iz Seattlea, Jamie Margolin. Margolini komentari dokazuju onu staru mudrost da bi djecu trebalo vidjeti, ali ne i čuti:
“Želim da se cijeli Kongres — zapravo, cijela američka vlada — sjeti straha i očaja s kojim svakodnevno živi moja generacija i želim da to pamtite. Kako vam uopće mogu započeti objašnjavati kakav je osjećaj znati da će se unutar mog životnog vijeka razaranje uzrokovano od klimatske krize koje smo već vidjeli samo pogoršati. Ono što dodaje ulje na vatru je činjenica da nam se i dalje obećava nešto što nije tamo. Na prijavama za koledž, nastavljaju me pitati što želim biti kad odrastem … Svi koji će mi prići nakon ovog saslušanja i govoriti mi da ispred mene leži svjetla budućnost će mi lagati u lice.”
Kao što je Oscar Wilde rekao o ekstravagantno tužnoj smrti Dickensove Male Nell, čovjek bi trebao imati srce od kamena kad bi čitao ovaj emocionalni cri de coeur i ne prasnuo u smijeh. Ako dobro nahranjena, razmažena, opuštena američka tinejdžerka — jedno od najbogatijih ljudskih bića koje je ikad hodalo zemljom — misli da živi u “strahu i očaju”, trebalo bi je spakirati u Kongo ili Iran ili Somaliju ili Venezuelu kako bi naučila što je stvarni osjećaj “straha i očaja”. Činjenica da su republikanski kongresmeni sjedili i slušali ovo lupetanje još je jedan primjer njihovog refleksivnog preventivnog dodvoravanja kad su suočeni s progresivnim glupostima i zlostavljanjem.
I zašto uopće dopustiti da ovo pojavljivanje pred Kongresom legitimizira, barem indirektno, slične luđačke klimatske politike koje su predlagali demokratski kandidati u preliminarnim izborima? Prema Jonathanu Lesteru iz New York Posta:
Bernie Sanders, na primjer, želi da sva naša električna energija dolazi iz obnovljivih izvora za samo 10 godina. Molim? Godine 2018., najveći izvor obnovljive energije bile su hidroelektrane, kojih se mnogi environmentalisti žele riješiti. Energija vjetra i sunca pružala je oko 370 teravat-sati električne energije, otprilike 9% one ukupno generirane, koja je iznosila otprilike 4.200 TWh. Kako očekuje da će u 10 godina generirati 10 puta više energije dobivene vjetrom i suncem?
Isto tako, Paul Driessen, koji također ističe fantastičnu blesavost demokratskih rješenja za “klimatsku krizu” koja se oslanjaju na “obnovljivu” energiju vjetra i sunca:
Dakle, pretpostavimo da pokrijemo površinu Sjedinjenih Država s dovoljno vjetrenih i solarnih postrojenja industrijske veličine kako bismo zamijenili 3,9 milijardi megavat-sati koje su Amerikanci utrošili 2018. godine — i da proizvedemo i instaliramo dovoljno velikih baterija u kojima bi pohranili električnu energiju koja bi bila dovoljna za sedam uzastopnih dana bez vjetra i sunca. Trebali bismo nešto u stilu jedne milijarde 100-kilovat-satnih, 450 kilograma teških litijskih i kobaltnih baterija — slične onima koje Tesla koristi u svojim električnim vozilima. (To ne uključuje dodatne baterijske spremnike za punjenje automobila, kamiona i autobusa koje bismo trebali zamijeniti onima električnima.)
I još uvijek moramo izračunati troškove materijala poput željeza, betona i rijetkih zemnih metala koji se vade u zemljama koje koriste dječju i robovsku radnu snagu. Kao što Driessen ističe: “Samo za kobalt — navodi UNICEF i Amnesty International — više od 40.000 kongoanske djece, u dobi od četiri godina naviše, robuje u rudnicima, od izlaska do zalaska sunca, šest ili čak sedam dana u tjednu. To je danas. Zamislite koliko bi morali služiti u ‘etičnoj utopiji zelene energije'”. Ubacite u to trošak zbrinjavanja istrošenih komponenti poput solarnih panela i lopatica vjetroturbina te onečišćenja uzrokovanog rudarenjem, konstrukcijom i transportom sveg tog materijala i jasno je svakome tko je završio barem četiri razreda osnovne škole ili državno subvencioniranom piratu da je “besplatno, čisto i obnovljivo” pusti san.
Osim, naravno, za hidroelektričnu i nuklearnu energiju, koje su također obnovljive i bez CO2 emisija. Ali klimatski katastrofičari odbacuju ove očigledne i učinkovite izvore energije: brane jer upadaju u prirodna staništa i uznemiruju životinje; nuklearnu jer još uvijek zadržavaju antinuklearnu histeriju sedamdesetih, velike krize du jour tog doba. Također, antinuklearni demokrati tvrde da je potrošeno nuklearno gorivo preopasno za skladištenje. Katastrofičarima ništa ne znači podatak da, na primjer, Finska — jedna od onih progresivnih pin-up zemalja toliko superiornih u odnosu na našu crveno-bijelo-plavu kapitalističku rupčagu — gradi sigurno, podzemno postrojenje za skladištenje nuklearnog otpada. U međuvremenu mi sjedimo na projektu odlagališta nuklearnog otpada Yucca Mountain još od 1987. godine, zahvaljujući environmentalističkim lobijima koji su potrošili milijarde zadovoljavajući svoje osjećaje ljubavi prema prirodi na štetu svojih sugrađana.
Ali svi mi znamo o čemu se zapravo u čitavoj ovoj predstavi radi. “Klimatska kriza” hrani se drevnim kulturnim stereotipima o prirodi kao dobroćudnoj majci koju smo mi opaki moderni ljudi okaljali i silovali s našim industrijskim kapitalizmom i zagađenjem. Ova narativa služi kao pseudo-religija bogatim sekulariziranim zapadnjacima koji uzimaju zdravo za gotovo industriju i tehnologiju na ugljik koja im je idealiziranje prirode učinila pristupačnom. I, za razliku od većine religija, ona prikladno zahtijeva samo signaliziranje vrline, izgovaranje pomodnih krilatica, pružanje političke potpore politikama koje najviše pogađaju hoi polloi i simbolični “zeleni” rituali poput recikliranja flaša i limenki te kupovina precijenjene “organske” i “bez GMO-a” hrane nimalo hranjivije ili sigurnije od ostale. To je jeftini način potraživanja superiornog statusa jednog od onih ekološki “spašenih” i osuđivanja na propast onih opakih, pohlepnih “prokletih”, iako ti pravednici uživaju u lagodnom životu subvencioniranom jeftinom energijom na osnovi ugljika.
Još su zlobniji brojni zeleni rasipnici novca koji redistribuiraju milijarde dolara javnog bogatstva raznim institucijama i industrijama kroz subvencije i stipendije za istraživanje te političarima, lobistima i zakladama koje omogućuju ovu prijevaru dok uzimaju svoj udio. Oni moraju danonoćno raditi kako bi poticali ovu antropogenu, katastrofičnu melodramu globalnog zatopljenja kako bi zadržali sredstva cenzuriranjem i izvrtanjem dnevnih dokaza da je njihova hipoteza “staklenika” još uvijek daleko od toga da bude dokazana kao činjenica. To je razlog zašto manipuliraju klimatskim podacima i namještaju kompjuterske modele — kako bi uvijek mogli izvještavati o nezapamćenom zagrijavanju. Na primjer, Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere je “masirala” podatke o temperaturi kako bi nedavno najhladnije vrijeme u posljednjih 20 godina jednostavno nestalo. U međuvremenu, Kanada i ostale zemlje uništavaju sirove podatke o temperaturi jer se oni ne slažu s “prilagođenim” brojkama koje uvijek ispadaju toplije.
I konačno, pravu opasnost ovdje predstavlja kontinuirano rasklapanje Ustava koji sprječava koncentriranu, ekspanzivnu moć od još većeg širenja i zadiranja u prava pojedinaca i suverenitet država. Progresivci su već više od stoljeća nestrpljivi s tim barijerama njihovim grandioznim tehnokratskim ambicijama. To možete čuti u tweetu nekadašnjeg državnog tajnika i senatora Johna Kerryja o “klimatskoj krizi”: “Mi ne možemo jednostavno sjediti na našim guzicama i prepustiti politički proces neandertalcima koji ne žele vjerovati u budućnost”, rekao je publici u Australiji. To govori sve: Arogantni prezir samoprozvanih “bistrih” prema građanima kojima je Ustav dao neotuđiva prava van dohvata vlade i kojima je povjerio “politički proces” čiji je glavni cilj onemogućiti potencijalne tirane tipa Johna Kerryja.
Nemojte pasti na eksploataciju nezrele, dramatiziranju sklone djece kako bi vas odvratili od slabosti navodnog znanstvenog “konsenzusa” ili kako bi prikrili potkupljive motive piratskih istraživača i oportunističkih političara koji bi, da parafraziram Petronija, “zubima izvukli dolar iz gnoja”. Jedini način rješavanja bilo kakve stvarne krize jest ostati slobodan, samostalno razmišljati i osloniti se na sebe, naše obitelji, naše zajednice i naš zdravi razum.
