Prije nešto više od dvije godine napisala sam kolumnu pod nazivom “Što nas margarin može naučiti o klimatskim promjenama”. Inspirirana ulomkom iz knjige u National Geographicu, ta kolumna sažela je samo jedan primjer (promociju američke vlade margarina i sintetičkih ulja umjesto stvarnih mliječnih proizvoda radi smanjenja srčanih bolesti) na koji način politizacija znanosti može imati pogubne rezultate.
Dok vunderkindi “klimatske krize” “štrajkaju” diljem svijeta, predvođeni mrzovoljnim guruom u liku Grete Thunberg, nisam mogla ne pomisliti na tu kolumnu i mnoge ostale “krize” na koje su nas upozoravali tijekom godina koje se nikad nisu ostvarile.
Uzmimo, na primjer, Paula Ehrlicha., Ehrlich je napisao “Populacijsku bombu”. Objavljena 1969. godine, ona je iznijela šokantne i zloslutne proglase tipa “Bitka za hranjenje čitavog čovječanstva je gotova” i “[S]totine milijuna ljudi će umrijeti od gladi”. Istražujući Ehrlicha, naišla sam na članak iz 2018. godine objavljen u časopisu Smithsonian Magazine koji je vrlo oštro kritizirao Ehrlicha i njegovu knjigu, za koju je Smithsonian napisao da je “potaknula križarski rat protiv rasta stanovništva koji je doveo do kršenja ljudskih prava diljem svijeta”.
Sjećam se da su Ehrlichova predviđanja bila apsurdno, suludo pogrešna. Ono što nisam znala jest koliko su štete zapravo ona prouzročila. Ehrlich je možda dao “ogroman poticaj početnom environmentalističkom pokretu” u Sjedinjenim Državama. No, izvan SAD-a, ljudi su plaćali strašnu cijenu zbog njegovih neodgovornih jadikovki. Smithsonian je u detaljima opisao globalni utjecaj Ehrlichove nepromišljene histerije: “Međunarodna federacija planiranog roditeljstva, Populacijsko vijeće, Svjetska banka, Populacijski fond Ujedinjenih naroda, Udruga za dobrovoljnu sterilizaciju koju je podupirao Hugh Moore i ostale organizacije promicali su i financirali programe za smanjenje plodnosti na siromašnim područjima. “Rezultati su bili strašni”, rekla je Betsy Hartmann, autorica “Reproduktivna prava i nepravde”, klasični ekspoze anti-populacijskog križarskog rata iz 1987. godine. … Milijuni ljudi su sterilizirani, često prisilno, ponekad ilegalno, često u nesigurnim uvjetima, u Meksiku, Boliviji, Peruu, Indoneziji, Bangladešu. …
“U 1970-ima i 80-ima, Indija je, predvođena premijerkom Indirom Gandhi i njezinim sinom Sanjayjom, prigrlila politike koje su u mnogim državama zahtijevale sterilizaciju muškaraca i žena u zamjenu za pristup vodi, struji, karticama za obroke, medicinskoj zaštiti i većim plaćama. Učitelji su mogli protjerati učenike iz škole ako njihovi roditelji nisu bili sterilizirani. Više od osam milijuna muškaraca i žena sterilizirano je samo 1975. godine. … S druge strane, Kina je usvojila politiku “jednog djeteta” koja je dovela do ogromnog broja — možda 100 milijuna — prisilnih pobačaja, često u lošim uvjetima koji su pridonosili infekcijama, sterilnosti, pa čak i smrti. Događali su se milijuni prisilnih sterilizacija.”
Ono čime se članak u Smithsonianu nije bavio — ali je zato to učinila naslovna priča iz 2010. godine u Economistu — jest da su ogromna većina tih žrtava pobačaja i infanticida bile djevojčice. Podnaslov tog članka, pod nazivom “Gendercid”, je šokantan: “Ubijene, pobačene ili zanemarene, nestalo je najmanje 100 milijuna djevojčica — a ta brojka raste.”
Koliko puta moramo naučiti ovu lekciju? (Možda je upravo to razlog zašto današnju histeriju predvode tinejdžeri. Mnogo lakše je uvjeriti ljude da se nebo ruši kad nisu dovoljno stari kako bi se sjećali ostalih takvih neostvarenih predviđanja.)
Kao što obično biva, Kevin Williamson iz National Reviewa također se dotakao Paul Ehrlicha ovaj tjedan. U svom članku “Kineski problem stanovništva”, Williamson je Ehrlicha nazvao “najpogrešnijim čovjekom u povijesti moderne američke misli” iznijevši podatak da se kineska radna snaga smanjila za 25 milijuna ljudi u samo osam godina. To predstavlja ozbiljan problem produktivnosti zemlje, a da ne spominjemo mrežu socijalne sigurnosti koju zajednici obećava vlada. Williamsova procjena je otvorena: “‘Kontrola stanovništva’ … ne radi se o populaciji: Radi se o kontroli. Isto se odnosi i na kontrolu oružja. … U progresivnoj mašti, savršenstvo društva — i savršenstvo čovjeka — samo je stvar kontrole i odabira pravih kontrolora.”
Ronald Reagan je svojedobno rekao: “Problem s našim liberalnim prijateljima nije taj što su neupućeni. Već što oni znaju toliko mnogo što nije točno.” Reagan se osvrnuo na to pitanje u svom neponovljivom, šaljivom stilu. Ali temeljno načelo je prilično ozbiljno.
Mislili biste, s obzirom na njihovu povijest neuspjelih predviđanja, da će progresivci imati malo više poniznosti i puno manje arogancije. Nije tako. U skladu s tim, još jedan citat iz Williamsovog eseja osobito je upadljiv: “Glavni razlog zbog kojeg moderne Sjedinjene Države, uz sve svoje pogreške i neuspjehe, nisu težile nečem toliko destruktivnom kao kineska politika jednog djeteta jest to što zapravo nitko nema moć učiniti tako nešto. Ti prašnjavi stari termini iz davno zaboravljenih udžbenika o građanskoj kulturi — razdvajanje vlasti, federalizam, neotuđiva prava — spasila su nas mnogo puta od onih najgorih vrsta tiranije. I, kao što su naši osnivači znali, nagore vrste tiranije u velikoj mjeri uključuju tiraniju većine.”
Drugim riječima, iste one stvari koje najviše frustriraju naše potencijalne centralne planere (da ne spominjem povrijeđene švedske tinejdžere) su ona načela ograničene vlade koja nas štite od zelota i ekscesa koje donose u svojoj potrazi za neizbježnim greškama.
