Ranije ovog mjeseca, vlasti su otkrile sačuvane posmrtne ostatke 2.246 nerođene djece u domu preminulog vršitelja pobačaja, dr. Ulricha Klopfera.
Već ste dosad trebali čuti te grozne vijesti. Svatko ih je trebao čuti. Pa ipak, mediji pridaju više pozornosti šali predsjednika Trumpa da fluorescentna rasvjeta čini njegovu kožu narančastom nego otkriću 2.246 leševa u domu vršitelja pobačaja.
Razmislite malo o tome.
Jesmo li toliko otupljeli prema užasima pobačaja da kolekcija tisuća mrtvih beba jedva predstavlja vijest? Možda. Ali nudim još jednu hipotezu. Kad jednom vidite žrtvu, nemoguće je negirati da je postojao zločin. A kad se jednom nađete licem u lice s istinom, više nije moguće prihvatiti laž.
Pobačaj je oduvijek zahtijevao prihvaćanje laži. Godinama je dominantna laž glasila ovako: “To je fetus, a ne beba.” Dakle, pobačaj samo prekida trudnoću, ali ne i život. Ali potom je znanost otkrila istinu. Unutar nekoliko tjedana, ova “nakupina stanica” dobila je prste i nožne prstiće, oči i nos, kucajuće srce i mozak u razvoju. To nije nakupina tkiva, već prije nakupina sreće, života napravljenog na sliku Božju.
Ne dajući se ometati, aktivisti za pobačaj uzvratili su udarac. Ignorirali su ili odbacili znanost, a kako je eksplodirala tehnologija ultrazvuka, Planirano roditeljstvo je instruiralo majke da odvrate pogled. Nije ni čudo. Kao što je Lila Rose iz organizacije Live Action jasno navela, “te slike uništavaju mit industrije pobačaja da je njezina beba samo ‘nakupina stanica’ kojoj nedostaje ljudskosti.”
Oni naglašavaju “održivost” (nema veze što je novorođena beba na mnogo načina jednako ovisna o majci) i pokušavaju progurati još jednu laž: “Moje tijelo, moj izbor.” Tjelesna autonomija je postala bojni poklič, sve dok, ponovno, nije prigovorila znanost. Tjelesna autonomija nikad ne može opravdati ovaj najokrutniji od svih “postupaka” jer pobačaj ne vrši nasilje nad majčinim tijelom, već nad “zasebnim, samorazvijajućim pojedincem” sa svojim vlastitim “karakterističnim genetskim kodom od trenutka začeća”.
Nakon što je istina izašla na vidjelo, branitelji pobačaja počeli su pozivati žene da “uzvikuju svoj pobačaj“. Tvrdili su da činjenice nisu važne jer je “pobačaj normalan… to je prirodno… to nije za raspravu.” Prkosno su proglasili: “Odabrala sam život; odabirem svoj.” Vikali su jer nisu mogli obrazložiti onu jednu laž koja je preostala. Ako je beba ljudska i ako predstavlja zaseban život, onda se ljudski život može odbaciti.
I potom smo vidjeli kako izgleda to “odbacivanje”. David Daleiden obavijestio je Ameriku o ljudskoj trgovini dijelova beba. I također o Planiranom roditeljstvu i njegovim saveznicima koji uzimaju srce, mozgove i ostale organe nerođenih te ih prodaju na crnom tržištu. To je šokiralo našu društvenu svjest. Kao odgovor, industrija pobačaja (i to jest industrija) je pobjesnila. Stavili su Davida pred sud i rekli nam da su njegovi videozapisi problem, a ne ružna istina koju su oni otkrili. On je narušio njihovu privatnost; bez obzira na to što su oni narušili maternicu. David se mogao suočiti s kaznom zatvora jer nam je pokazao istinu i, kolektivno, nismo bili voljni suočiti se s njom.
Danas, okretanje leđa više nije moguće. Ušutkavanje istine nije više održiva opcija. Kad je dr. Klopfer sačuvao ostatke 2.246 pobačenih beba, on je učinio istinu neizbježnom. Pokazao nam je svoje trofeje. Pokazao nam je naše žrtve.
No, hoćemo li djelovati? Nerođenoj djeci ne nedostaje ljudskosti, ali ona nemaju glas. Hoćemo li govoriti u njihovo ime? Nedavno sam sugerirao da bi veća reakcija u javnosti bila kad bi uništavali štenad ili mačiće nego pri gotovo milijun pobačaja koji se događaju u Americi svake godine.
Što kažete na sad?
Trumpova administracija radila je na unaprjeđenju pro-life politike i na tome sam zahvalan. Sve više država donosi zakonodavstvo za ograničavanje pobačaja i nadam se da će jednog dana takvi zakoni prevladati pravne izazove i stupiti na snagu. Ali trebamo više od promjene politike, trebamo društvenu promjenu srca. Jedna po jedna, razotkrivene su laži pobačaja. Sad se mora objaviti istina o ljudskom životu. Molim kršćansku crkvu da pronađe svoj glas.
Moramo podići glas i prekinuti tišinu. Ako ne mi, tko drugi?
