Kako ljevičarski križarski rat protiv kršćanstva potkopava američke vrijednosti.
Prije nekoliko godina, kršćanski evangeličar Larry Taunton napisao je knjigu pod nazivom Vjera Christophera Hitchensa (The Faith of Christopher Hitchens), koja je izazvala manju vatrenu stihiju među skupinom istinskih vjernika.
Nije bila evangelička desnica, toliko dugo klevetana kao netolerantna od svojih liberalnih/ljevičarskih kritičara, ta koja je eksplodirala u zgražanju jer se jedan od njihovih usudio približiti i sprijateljiti s Hitchenson, ozloglašenim i profanim ateistom (međutim brilijantnim i provokativnim).
Ne, Hichensovi kolege nevjernici su bili ti koji su se našli duboko uvrijeđenima što se Taunton drznuo sugerirati da je Hitchens mogao uzeti ozbiljno, iako privatno, vjeru koju su prigrlili Taunton i milijuni drugih kršćana.
Larry Kraus, David Frum i mnogi drugi osjećali su potrebu napasti Tauntona zbog navodno lažnih tvrdnji o Hitchensovom preispitivanju svojih ateističkih pretpostavki ili što ga se usudio kritizirati, kao da bi Hitchensu, koji je uživao u ukrštavanju polemičkih mačeva, zapravo bila potrebna njihova obrana. Taunton je, u stvari, uglavnom izvijestio da je pronašao Hitchensa iznenađujuće otvorenog uma i znatiželjnog (i, da, ranjenog na neke duboke načine) dok su zajedno provodili vrijeme prije i poslije debata o vjeri. Hitchens je bio ugodno iznenađen kad je otkrio da su takozvane “netolerantne” zajednice religijske desnice angažirane i uistinu gostoljubive.
Ova epizoda, koju David Horowitz nakratko spominje u svojoj nedavnoj knjizi, Mračna agenda: Rat za uništenje kršćanske Amerike (Dark Agenda: The War to Destroy Christian America), naglašava važniju tematsku točku. Oni koji su od tradicionalne religijske kulture napravili mrskog neprijatelja to ne čine zato što se nadaju unaprjeđivanju tolerancije i razumijevanja u pluralističkom društvu, kao što to često tvrde u javnosti.
Upravo suprotno, sugerira Horowitz, oni su odlučni unaprijediti utopijsku viziju (znanstveno utemeljenu, u njihovim mislima) čije korijene Horowitz nalazi u pelagijanizmu 4. stoljeća, ali koja je svoje gorivo u modernoj eri pronašla prvo kao dio marksističkog pokreta, a potom u osjetljivom razdoblju ove nacije tijekom 1960-ih godina. Marksistička agenda, u post-sovjetskom svijetu, sad paradira iza barjaka socijalne pravde, tvrdi Horowitz. Kršćanstvo, utemeljeno na polarno suprotnom sustavu vjerovanja (potvrđenom od sv. Augustina) da su ljudska bića rođena pala i nesavršena, postalo je primarni cilj dok njegovi kritičari nastoje nadvladati tradicionalnu Ameriku.
Činjenica da je ta radikalna agenda našla pristaše među mainstream medijima, intelektualcima i javnim dužnosnicima, uključujući Vrhovni sud, samo govori o snazi utopijskog iskušenja da ljudska bića mogu stvoriti raj na zemlji preuređujući svijet prema vlastitoj ideološkoj slici. Ovo je neizbježno postalo rat protiv kršćanstva kao temeljne, oblikovačke sile u Americi.
Kao što Horowitz piše:
“U Americi, rat protiv kršćanstva nije samo rat protiv oslabljene religije. To je rat protiv ugrožene nacije — rat protiv ove nacije i njezinih temeljnih načela: jednakost pojedinaca i individualne slobode. Jer ta su načela neosporno kršćanskog podrijetla. Ona se nalaze pod opsadom jer su nepremostive zapreke totalitarnim ambicijama radikala u njihovom pokušaju stvaranje novog svijeta prema vlastitoj slici.”
Horowitz nije sam u donošenju takvih zaključaka, iako je on danas vjerojatno najpredostrožniji intelektualac koji se uključio u dosljedan otpor protiv tih napada. Mladi William F. Buckley Jr., u svojoj knjizi Bog i čovjek na Yale-u (God and Man at Yale), objavio je ranih 1950-ih: “… dvoboj između kršćanstva i ateizma je najvažniji na svijetu. Nadalje vjerujem da je borba između individualizma i kolektivizma ta ista borba reproducirana na drugoj razini.”
Pola tuceta velikih svjetskih intelektualaca napalo je ljevičarsku viziju u sad već čuvenoj knjizi Bog koji je zakazao (The God that Failed). Nešto kasnije, poznati povjesničar John Diggins sugerirao je da je ljevica, izgubivši političke bitke kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina, preuzela učionice kako bi indoktrinirala studente i tamo promicala svoju agendu. Horowitz je vidio da se to događa prije nekoliko desetljeća kad su on u Peter Collier pokrenuli časopis Heterodoxy u pokušaju dokumentiranja politički korektnih ekscesa koji su odjekivali na sveučilišnim kampusima.
Nedavno je Roger Kimball, u Dugom maršu (The Long March), napomenuo da oni na ljevici promiču svoje ciljeve u ime slobode — ali onako kako je definira ljevica: “‘Slobodno’ drugim riječima, od samih stvari koje jamče slobodu, koje daju sadržaj, koje sprječavaju da se uruši u onu tek retoričku slobodu za koju se uvijek ispostavi da je drugo ime za sužanjstvo.”
Sužanjstvo kome, pitamo se?
Horowitz je potpuno otvoren u izlaganju agende različitih skupina ili pojedinaca koji su igrali ulogu u radikalnom transformiranju pravnog i kulturnog krajolika ove nacije u posljednjih pola stoljeća. On vodi čitatelja kroz niz legalnih/političkih kontroverzi započete znamenitim slučajem školskih molitvi, Engel protiv Vitalea, koji je orkestrirala Američka unija za civilne slobode.
Kasniji slučajevi/situacije dodatno su zapalile raspravu u javnosti, uključujući slučajeve privatnosti poput Griswald protiv Connecticuta i Roe protiv Wadea, nominaciju Borka na Vrhovni sud koju su uglavnom predvodila šira kulturna pitanja koja Horowitz identificira, te radikalni gay pokret koji je doprinio smrti tisuća gay muškaraca zagovaranjem seksualno neodgovornog načina života.
Ta pitanja dovela su do konačnog i nepovratnog pokoravanja bilo kojeg umjerenog glasa u Demokratskoj stranci tijekom preuzimanja vlasti Obamine administracije, tvrdi Horowitz, a sam Obama je pokazao promišljenu ravnodušnost, ako ne i otvoreno neprijateljstvo, prema tradicionalnom kršćanstvu i temeljnim vrijednostima nacije.
Branitelji tih ideja nisu ostali tihi: npr. tiha većina, Moralna većina, pokret Tea Party i, naravno, izbor Donalda Trumpa. Horowitz priznaje da je povremeno reakcija desnice bila gluha i ekstremna kao i ona na ljevici, ali uvjerljivo argumentira da današnja polarizirana politika postoji velikim dijelom zbog snažnog pritiska ljevice u svrhu nametanja svojih vrijednosti zemlji općenito. Činjenica da je Vrhovni sud toliko često sudjelovao u uspostavljanju tih ideoloških agendi, zaobilazeći tako demokratski proces, povećala je uloge, zbog čega su nominacije na Vrhovni sud — svojedobno u potpunosti formalna odobrenja — danas osporavane gotovo jednakom žestinom kao i naše predsjedničke utrke.
Osim tih pitanja, na djelu je ona šira svrha. Oni koji su pomogli u postizanju ovih radikalnih pomaka inzistirali su da se tradicionalna kultura i norme moraju istjerati iz našeg javnog diskursa. Zamijeniti čime? Postmodernističkim teorijama i ideologijama te radikalnom socijalnom pravdom i političkim agendama (politikom identiteta, novim seksualnim i društvenim normama, pokretima protiv slobode govora i pokušajima prerađivanja Ustava).
Jill Lepore je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi pod nazivom Ova Amerika (This America) podvukla ovu perspektivu. Oni koji guraju “narodnu povijest” to čine s opravdanim razlogom, tvrdi ona. Priče onih koji su bili viktimizirani američkim eksperimantom — robovi, Indijanci, imigrantski radnici, žene, radnička klasa itd. — imaju pravo glasa na stranicama povijesti. Ovo je, naravno, u potpunosti u redu.
No, ono što nije u redu, kao što Horowitz i nekolicina drugih tvrdi, jest njihov pokušaj iskrivljavanja povijesti stvaranjem ideološke karikature u kojima su određene skupine uvijek herojske žrtve, a druge skupine — uglavnom oni koji su osnovali zemlju i održali njezin prosperitet — uvijek prikazane zlima i sebičnima. Povijest je daleko kompliciranija (i, kao rezultat toga, bogatija) od crtićke verzije naše prošlosti koju su napisali određeni tradicionalisti ili cinične verzije koje nudi današnja ljevičarska akademija.
Oni koji beskrajno zahtijevaju više prava nemilosrdno sužavaju koridore slobode većini građana. Uostalom, pravo biti ateist u današnjem svijetu znači uskratiti školskom djetetu pravo da čak privatno izgovori molitvu u društvu svojih kolega u razredu; pravo odabiranja pobačaja znači uskratiti ljudskim bićima pravo na život ili drugim građanima pravo na preispitivanje te odluke; pravo na izražavanje svog autentičnog sebe, koliko god to od srca bilo, može značiti uskratiti drugima pravo na osjećaj sigurnosti ili udobnosti u javnom WC-u; pravo na ilegalnu imigraciju (novo pravilo koje su odnedavno otkrili mrzitelji Trumpa) dovodi u opasnost prava legalnih imigranata i građana koji poštuju zakone i koji snose trošak i teret tih zahtijeva; glasanje bez potvrde ili odgovarajućih provjera dovodi u opasnost glasove milijuna Amerikanaca koji izlaze na birališta.
I možda čak i više od svega toga, križarski rat protiv kršćanstva bio je dio kontinuiranog političkog napora koji je imao za cilj obespravljivanje i diskreditiranje značajnog dijela našeg stanovništva, od kojih se mnogi danas rutinski optužuju za rasizam, elitizam, netrpeljivost i netoleranciju samo zbog toga što su prihvatili ideje koje su oblikovale ovaj narod kroz njegovu povijest. A opet, te iste ideje — vladavina zakona, ravnoteža moći, ustavni okviri, meritokracija, privilegije koje nisu zasnovane na rasi ili vjeri — su ono što je Americi u posljednjih 75 godina omogućilo postizanje velikog napretka upravo u onim područjima koja su svojedobno mobilizirala progresivce, uključujući želju za prosperitetnošću radničke klase, građanskih prava za manjine i žene, ravnopravnosti pred zakonom, biračkog prava itd.
Ipak, uništenje i katastrofu koju su izazvali oni na ljevici i oni koji su zagovarali njezine ciljeve praktički se zanemaruje dok se napad na Ameriku nastavlja. Neuspjesi socijalizma, uključujući masovne genocide i konačni raspad sovjetskog bloka, očigledno nisu naveli mnoge na američkoj ljevici da odustanu od svojih ideja; samo su ih prisilili na kamufliranje svoje agende u šumama socijalne pravde i postmodernog žargona (vidi, na primjer, Ubijanje povijesti (The Killing of History) Keitha Windschuttlea).
Demokratska stranka danas ponosno reklamira socijalizam, čiji cilj ostaje isti — poništavanje postojećeg političkog poretka, uključujući vladavinu zakona te ponovno pregovaranje o građanskom ugovoru na štetu tih dugovječnih vrijednosti, koliko god one nesavršeno prakticirane bile, koje su uznapredovale ljudsku slobodu.
Horowitz tvrdi da nije slučajno što revolucionarna ljevica na religiju gleda kao na metu, a osobito na kršćanstvo, unatoč tome što je sama vjerska kršćanska zajednica uznapredovala socijalnu pravdu i ostale ljevičarske ciljeve — vidi Reinholda Niebuhra i Martina Luthera Kinga Jr.-a. Ali kršćanstvo, ukorijenjeno u vrijednosti pojedinca, osobito je uvredljivo za ljevicu. (Horowitz pravilno primjećuje krajnje licemjerje njihovog stava prema praktičarima vjera poput islama, koji je kroz povijest teško bio prijateljski nastrojen prema Zapadnom eksperimentu pluralizma i vjerskih prava.)
Cilj radikalne ljevice je moć, a ne pravda, pluralizam ili sloboda. David Horowitz je, više od bilo kojeg intelektualca u posljednjih pola stoljeća, prikladno dokumentirao različite načine na koji se odvijao rat protiv vrijednosti nadahnutih slobodom. Te vrijednosti, kao što neki od nas vjeruju, utemeljene su u judeo-kršćanskom svjetonazoru i ideji da je svako ljudsko biće stvoreno na Božju sliku. Kao što je G.K. Chesterton svojedobno primijetio:
“Kad bi bilo istinito da smo izlaskom iz hrama ušli u svijet istina, pitanje bi bilo odgovoreno, ali to nije istina. Napuštanjem hrama mi ulazimo u svijet idola…”
Svijet idola koje je Chesterton imao na umu uključuje svemoćnu državu i tržište koje nisu smekšala ona načela koja je utemeljitelj kršćanstva artikulirao prije 2.000 godina. Oni koji žele usredotočiti naš svijet na znanost ili na ljudsku sposobnost za racionalnu misao ili apsolutnu pravdu ili jednakost ili svjetovnu silu, obično završavaju konstruiranjem drugog idola, ali onog beživotnog i beznadnog te duboko opresivnog; pretpostavljam da je to njihovo pravo, ali zašto bi ih iznenadilo kad mu se mi ostali odbijemo klanjati i obožavati ga zajedno s njima?
Horowitz, pak, to odbija i poziva sve one koji podržavaju promišljeni ustavni poredak da budu na oprezu — i da budu spremni voditi bitku idejama koje su potrebne kako bi odvratili one koji žele bespovratno promijeniti naš način života.
