“Sinicizacija” (naziv za jezičnu ili kulturnu asimilaciju, mijenjanje naroda kroz kineski utjecaj i pretvaranje nekineskog naroda u kineski)
Prije nešto više od 40 godina, kineski komunistički vođa i reformator Deng Xiaoping započeo je 15 godina duge sveobuhvatne ekonomske reforme. One su bile dizajnirane kako bi okončale katastrofalnu, čak i ubojitu planiranu ekonomiju Mao Ce-tunga, koji je umro 1976. godine.
Rezultati Dengove revolucije zapanjili su svijet. U četiri desetljeća, Kina se iz zaostalog beznadežnog slučaja pretvorila u drugu najveću ekonomiju na planetu. Podigla je stotine milijuna Kineza do globalne srednje klase.
Dengova revolucija došla je uz cijenu ogromne štete za okoliš, goropadnog uništavanja lokalnih zajednica i stalnih političkih represija. Učinkovitije gospodarstvo osnažilo je diktaturu.
U inozemstvu, Kina je sustavno kršila sva načela međunarodnog prometa i trgovine. Krala je autorska prava i patente. Gomilala je ogromne trgovinske viškove. Izbacivala je proizvode ispod proizvodne cijene kako bi upecala međunarodne kupce. Kritičarima je prijetila bojkotom, povlačenjem investicija i protjerivanjem. Manipulirala je svojom valutom. Zahtijevala je prijenos tehnologije od kompanija koje su poslovale u Kini. Stvorila je rasprostranjenu špijunsku mrežu u Zapadnim zemljama kako bi krala tehnologiju. I sve više zlostavljala i prijetila svojim azijskim susjedima.
Takav kriminalitet u inozemstvu i takva represija kod kuće bili su kontekstualizirani i uglavnom opraštani od strane Zapadnih nacija.
Američka vanjska politika prema Kini činila se utemeljena na vjerovanju da će sa sve većim moderniziranjem Kine i sve većim prosperitetom njezinih građana, kineska politička sloboda također postati sve neizbježnija.
Slobodnotržišna Kina navodno bi odbacila svoju komunističku prošlost i postala zapadnjačka demokracija poput Japana, Južne Koreje ili Tajvana. Jednom kad bi se Kina u potpunosti pridružila obitelji uspješnih nacija koje poštuju zakon, osnažila bi Zapadne slobode i pomogla u stvaranju stabilnog međunarodnog poretka.
Ništa od toga se nije ostvarilo.
Nikada nije postojalo dokaza da je Kina željela okončati komunizam — osim dopuštanja nekih tržišnih reformi namijenjenih jačanju svoje diktatorske vladavine i utjecaja u inozemstvu.
Ako je u prošlosti kineski komunizam osiromašio svoje vlastite građane, ali je ostatak svijeta uglavnom ostavio na miru, danas je obogatio više od milijardi ljudi kod kuće i prestravio 6 milijardi ljudi u inozemstvu.
Daleko od toga da će Kina postati politički pozapadnjačena, veća je vjerojatnost da će Zapad i ostatak svijeta postati politički represivni poput Kine.
Zapadnjaci, koji se ispričavaju kad islamisti ubijaju karikaturiste i novinare zbog navodnog vrijeđanja islama, šutke promatraju kad Kina stavi milijun muslimana u reedukacijske kampove, sravna sa zemljom islamska groblja i zatvara džamije.
Glasni lavovi ljudskih prava u Europi pretvaraju se u mačiće kada su u pitanju kineska trgovina organima, prisiljeni pobačaji i sterilizacije te zatvaranje i pogubljivanje disidenata.
Američki environmentalisti zahtijevaju radikalno gašenje trenutačne američke ekonomije temeljene na fosilnim gorivima. Oni rijetko spominju emisije stakleničkih plinova iz Kine, daleko najvećeg svjetskog zagađivača.
Prostodušni NBA sportaši i pomodne hollywoodske zvijezde osuđuju Drugi amandman, proklinju svog predsjednika i bojkotiraju države koje smatraju politički nekorektnim. Ali postaju ponizne kukavice kad je u pitanju Kina.
Glasni studenti na sveučilištima koji ometaju govornike na kampusima i zabranjuju slobodu govora nikad ne izgovore niti riječ o užasnim kršenjima ljudskih prava u Kini. Oni ignoriraju prodorne kineske pristalice na kampusu.
Dekani sveučilišta koji izražavaju svoje mišljenje o globalnoj moralnosti ne govore ništa o kineskim gulazima ili gušenju prosvjeda u Hong Kongu.
Zašto mi postajemo više poput Kine nego Kina poput nas?
Kina je najveće svjetsko potrošačko tržište. Korporacije se bogate eksternaliziranjem svojih tvornica kako bi iskoristili njezinu jeftinu radnu snagu. Sve one se natječu za unosna tržišta televizijskih gledatelja, tehnoloških potrošača i studenata.
Zapadni intelektualci oduvijek su romantizirali ubojite komuniste kao zalutale idealiste, umjesto kao hladne autoritarce. Mao je još uvijek heroj mnogih na Zapadu usprkos činjenice da je likvidirao nekih 50 milijuna ljudi tijekom svoje nasilne karijere.
Kina se ne šali. Peking ne prijeti samo neutralnim silama, rivalima i neprijateljima, već koristi svoj ekonomski utjecaj — i bez sumnje sve veću vojnu moć — kako bi prisilio prešutnu suglasnost. Umireni svijet je prestravljen onim što će veliki vojni i ekonomski kolos od 1,4 milijarde ljudi uskoro moći učiniti svojim kritičarima.
Ne raznolika i prezreno rasistička Kina brilijantno igra na kartu izigravanja žrtve. Često tvrdi da kao azijska zemlja pati zbog rasne pristranosti Zapadnog bijelog establišmenta. Kina uvijek kanalizira onaj viktimizacijski mit da potlačeni ne-bijeli ljudi navodno ne mogu i sami biti tlačitelji.
Svi ovi razlozi i više od toga objašnjavaju zašto nije postojao niti jedan utjecajni Zapadni političar koji bi svijet upozorio na zastrašujuću budućnost kineske dominacije — onu u kojoj se Zapad pretvara u Kinu, a ne Kina u Zapad.
Jedina osoba koja je napokon izdala takvo upozorenje, drski Donald Trump — bez prethodnog vojnog ili političkog iskustva — zbog te se činjenice jednako glasno osuđuje u javnosti kao što mu se potiho dive u privatnosti.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
