Nedavno istraživanje koje je provela organizacija Žrtava komunizma i anketirala istraživačka i podatkovna tvrtka YouGov, pronašlo je da bi 70% milenijalaca dalo svoj glas socijalistima i da jedan od tri milenijalaca smatra komunizam “poželjnim”.
Ispitajmo ovo tragično stajalište u svjetlu nedavno objavljene godišnje studije instituta Fraser “Ekonomska sloboda svijeta“, koju su pripremili profesori James Gwartney sa Sveučilišta Florida State; Robert A. Lawson i Ryan Murphy sa Sveučilišta Southern Methodist; i Joshua Hall sa Sveučilišta West Virginia u suradnji s mrežom Ekonomskih sloboda.
Hong Kong i Singapur zadržali su svoje vodstvo kao ekonomski najslobodnije zemlje na svijetu — iako željezna kineska ruka prijeti prvom mjestu Hong Konga. Ostale zemalja koje zaokružuju prvih deset uključuju Novi Zeland, Švicarsku, Sjedinjene Države, Irsku, Veliku Britaniju, Kanadu, Australiju i Mauricijus. Usput, nakon pada na 16. mjesto 2016. godine, SAD se vratio u top pet ekonomski najslobodnijih zemalja na svijetu.
Koja statistika ulazi u izračun ekonomske slobode instituta Fraser? Izvješće mjeri sposobnost pojedinaca za donošenje vlastitih ekonomskih odluka analizirajući politike i institucije 162 zemalja i teritorija. To uključuje regulacije, slobodu međunarodne trgovine, veličinu vlade, zdravi pravni sustav, prava privatnog vlasništva, vladinu potrošnju i oporezivanje.
Znanstvenik s instituta Fraser, Fred McMahon, kaže: “Na mjestima gdje su ljudi slobodni slijediti vlastite mogućnosti i donositi vlastite odluke, oni vode prosperitetnije, sretnije i zdravije živote.” Dokaz njegove procjene je: Zemlje u najvišem kvartilu ekonomskih sloboda imale su prosječni BDP po glavi stanovnika u iznosu od 36.770 dolara 2017. godine u usporedbi sa 6.140 dolara zemalja u najnižem kvartilu. Stope siromaštva su niže. U najvišem kvartilu, 1,8% populacije iskusilo je ekstremno siromaštvo (1,9 dolara po danu) u usporedbi s 27,3% u najnižem kvartilu. Životni vijek u najvišem kvartilu ekonomski najslobodnijih zemalja iznosi 79,5 godina u usporedbi s 64,4 godine u najnižem kvartilu.
Poredak ostalih glavnih zemalja u izvješću instituta Fraser uključuje Japan (17.), Njemačku (20.), Italiju (46.), Francusku (50.), Meksiko (76.), Indiju (79.), Rusiju (85.), Kinu (113.) i Brazil (120.). Najmanje slobodne zemlje su Venezuela, Argentina, Ukrajina i gotovo svaka afrička zemlja s najistaknutijom iznimkom Mauricijusa. Usput, Argentina i Venezuela bile su bogate zemlje sve dok se nisu upustile u socijalizam.
Tijekom Hladnog rata, ljevičari su moralno izjednačavali komunistički totalitarizam i demokraciju. W.E.B. Du Bois je, pišući 1953. godine za “National Guardian”, rekao: “Staljin je bio velik čovjek; malo se osoba u 20. stoljeću približilo njegovoj veličini.” Walter Duranty je Staljina prozvao “najvećim živućim državnikom” i “tihim i nenametljivim čovjekom”. George Bernard Shaw izrazio je divljenje Mussoliniju, Hitleru i Staljinu. Ekonomist John Kenneth Galbraith posjetio je komunističku Kinu i hvalio Mao Zedonga i kineski ekonomski sustav. Gunther Stein iz Christian Science Monitora također se divio Mau i oduševljeno izjavio da su “muški i ženski pioniri Yenana doista novi ljudi u duhu, razmišljanju i djelovanju.” Michael Oksenberg, stručnjak za Kinu u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera, požalio se da je “Amerika (osuđena) na propadanje sve dok radikalne, čak i revolucionarne, promjene do temelja ne izmjene institucije i vrijednosti” i pozivao nas da “posudimo ideje i rješenja” od Kine.
Ljevičari su komunističke lidere poštedjeli oštrih kritika usmjerenih prema Adolfu Hitleru, iako komunistički zločini protiv čovječnosti čine Hitlerov pokolj 11 milijuna civila gotovo amaterskim u usporedbi. Prema istraživanju profesora R.J. Rummela u knjizi “Smrt od vlade”, od 1917. godine do svog pada, Sovjetski Savez ubio je ili uzrokovao smrt 61 milijuna ljudi, većinom vlastitih građana. Od 1949. do 1976. godine, Maov komunistički režim bio je odgovoran za smrt do 76 milijuna kineskih građana.
Današnji bi se ljevičari, socijalisti i progresivci naljutili na sugestiju da se njihova agenda malo razlikuje od one tirana iz prošlosti. Trebali bi imati na umu da podrijetlo neizrecivih strahota nacizma, staljinizma i maoizma nije započelo u 20-im, 30-im i 40-im godinama prošlog stoljeća. Ti užasi su jednostavno bili rezultat duge evolucije ideja koje su dovele do konsolidacije moći u središnjoj vlasti u potrazi za “socijalnom pravdom”.
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
