Ovaj tjedan, gotovo dva mjeseca nakon početka postupka za opoziv, demokrati su napokon održali prva javna saslušanja. Ako ništa drugo, saslušanja su jasno dala do znanja da demokrati nemaju nikakav glavni plan za opoziv. Oni očigledno nisu dobro promislili. Oni usput izmišljaju stvari. Na kraju, opoziv će im gotovo sigurno naštetiti. Čitava je premisa previše apsurdna kako se to ne bi dogodilo.
U međuvremenu smo, nakon prvog dana saslušanja, riješili najmanje jednu misteriju: koji je točno zločin predsjednika Donalda Trumpa. Imali smo puno rasprava o ispravnosti Trumpovog poziva ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, ali nikad nije bilo sasvim jasno za što točno demokrati misle da je zločin vrijedan opoziva. Sad znamo.
Tijekom kampanje u kolovozu 2016. godine, Trump se usudio reći ovo: “Ne bi li zapravo bilo divno kad bi se slagali s Rusijom? Ne bi li to bilo lijepo?”
Glasači su, kao što se ispostavilo, dijelili Trumpovo mišljenje. Izabrali su ga za predsjednika samo tri mjeseca kasnije. No, trajni washingtonski establišment bio je preneražen. Za njih, dobri odnosi s Rusijom nisu samo alternativno stajalište; to je zločin.
Veteran State Departmenta George Kent, jedan od svjedoka koji su svjedočili prvi dan saslušanja, objasnio je da je sukob s Rusijom cijeli smisao američke vanjske politike: “Uspjeh Ukrajine uvelike je u našem nacionalnom interesu, na način kako smo definirali naše nacionalne interese širom Europe u posljednjih 75 godina. … Europa, uistinu cjelovita, slobodna i u miru — naš strateški cilj kroz čitavu moju karijeru u vanjskoj politici — nije moguća bez cjelovite Ukrajine, slobodne i u miru, uključujući Krim i Donbas, teritorije koje su trenutačno pod okupacijom Rusije.”
Shatili ste? Teritorijalni integritet Ukrajine od ključne je važnosti za američke nacionalne interese. Naše vlastite granice, naravno, ne znače ništa. Njihova obrana je rasistička i nemoralna. Svi u Washingtonu to znaju.
No, ukrajinske granice — granice Krima i Donbasa — one su očito od vitalnog značaja i takve su već 75 godina. Dakle, odbij Trump sa svojim divljim idejama o mijenjanju stvari jer je svijet danas posve drugačiji nego što je to bio prije 75 godina i jer birači žele krenuti dalje. Kretanje dalje ovdje nije dozvoljeno. Promjena je zabranjena.
Doživotni birokrat William Taylor, drugi svjedok prvog dana, složio se s time: “Ukrajina je strateški partner Sjedinjenih Država, važan za sigurnost naše zemlje kao i Europe. Ukrajina je na prvoj liniji sukoba s iznova agresivnom Rusijom.”
Nama je potrebna Ukrajina kao što je alkoholičaru potrebno piće. Mi radimo to već tako dugo da smo postali ovisni. Previše karijera ovisi o zadržavanju naših pretpostavki na mjestu na kojem su to bile u jesen 1977. godine, kad je borba protiv sovjetske prijetnje gutala lavovski dio našeg saveznog proračuna.
Washington je prestravljen da će ostatak Amerike otkriti da Sovjetski Savez više ne postoji i da je ruska ekonomija danas manja od one Italije ili Brazila. Ruski vojni budžet predstavlja jednu desetinu našeg, s ukupnim vojnim troškovima koji su u skladu s onima Indije i Saudijske Arabije. Jedini ruski nosač aviona treba tegliti oceanom pošto je pokvaren. Najbolji ruski znanstvenici i inženjeri preselili su se u New Jersey, ostavljajući ih u nemogućnosti napraviti ispravno dizalo.
Rusija zapravo, ako ćemo biti iskreni, ne predstavlja nikakvu opasnost po Ameriku. Washington ne želi da to znate — zbog čega su Taylor i Kent i mnogi od njihovih prijatelja utrošili prvi dan saslušanja inzistirajući da Rusija ostaje smrtni neprijatelj našoj zemlji i da je podržavanje Ukrajine protiv njih neosporiva politička potreba.
Trump se jasno ne slaže s tim: “Ako pogledate Ukrajinu, mi smo ti koji se uvijek bore za Ukrajinu. Nikad nisam čuo niti jednu zemlju da je spominje. … Ukrajina je vrlo daleko od nas … Nikad ne čujem od nikoga drugoga osim od Sjedinjenih Država.”
“Ukrajina je vrlo daleko od nas.” To bi mogao postati njegov kampanjski slogan. To nije rečenica kojom biste zaradili 800 bodova na SAT testu, ali u njoj postoji nekakva vrsta jednostavne brilijantnosti. Ona postavlja pitanje na koje službeni Washington ne može odgovoriti: Zašto točno radimo stvari na ovakav način? Na koji način to pomaže Americi?
Zbog toga što se usudio postaviti to pitanje, jedino pitanje koje je važno, oni ga opozivaju.
Vođa postupka opoziva Adam Schiff zapravo je to i priznao: “Iako naši osnivači nisu namjeravali da se opoziv koristi zbog pukih razlika u politici, oni su također opoziv učinili ustavnim postupkom koji Kongres mora koristiti kad je to potrebno.”
Želite li znati što ljevica smjera? Pažljivo slušajte što točno poriču. Tu se uvijek krije pravi odgovor. Ne biste trebali opozvati predsjednika zbog razlika u politici, kaže Schiff. U pravu je. A opet, to je upravo ono što oni rade.
