Još uvijek postoje slučajevi kad me ovaj maleni otok na kojem živim uspije iznenaditi. Ovoga trenutka, mogla bih poljubiti njegove valovite brežuljke i zelene pašnjake.
Zadivljujuća pobjeda Borisa Johnsona na britanskim Općim izborima 2019. godine je jednostavno naelektrizirana. Ona mu pruža jasnu većinu u Donjem domu i jednako jasni mandat provođenja Brexita do 31. siječnja.
Reakcija pristojnih Britanaca i patriota nije mogla biti uzbudljivija. Boris je obradio isječak iz filma Zapravo ljubav u svojoj kampanji i trenutačno se zaista osjeća kao da je “radost posvuda”.
Ne radi se samo o tome da je Boris pobijedio. Niti je važna njegova većina od 78 mjesta. Niti činjenica da se njegova moć bliži onoj Thatcherove.
Radi se o potvrdi da su srce i duša ove zemlje još uvijek netaknuti. Da je britanski duh živ i zdrav i da je na djelu nekakvo uzvraćanje udarca judeo-kršćanske kulture.
Unatoč činjenice što su naši pobornici ušutkavani u medijima, bili bez predstavnika među emiterima i nesaslušani u životu, mi smo još uvijek ovdje, spremni vikati i djelovati kad smo pozvani — ili, doista, kad nam je to konačno dopušteno.
Ovo je vrlo britanska revolucija. Bez borbi na ulicama, kao u Francuskoj s Gilets Janues, koji su i dalje prisutni iz tjedna u tjedan. Bez bačenog kamenja ili razbijenih prozora kao na ulicama Hong Konga. Bez traga plamena dok molotovljevi kokteli lete noćnim nebom bačeni u bijesu.
Samo dostojanstvena tišina glasačke kutije hladnog prosinačkog dana na vjetru i kiši, podsjećajući one koji bi trebali biti pametniji da smo dajući svoj glas 23. srpnja 2016. godine doista mislili ono što smo rekli. I to još uvijek mislimo i danas.
Britanci su glasali za Brexit. Oni su stoički čekali da bude isporučen. A sada će to napokon biti učinjeno.
Sve ovo dolazi iz mjesta u kojem se stvari osjećaju doista slomljenima. London se upravo ponovno diže na noge nakon drugog terorističkog napada na Londonskom mostu, tek nedavno ispranog od posljednjih kapi krvi koja je tamo prolivena.
Muslimanski gradonačelnik upravlja najvišim stopama ubojstva u modernoj povijesti, crni-na-crne ubodi nožem su na razini Chicaga, kolju se djeca u dobi od samo 14 godina, dok suprotstavljene narko-bande noževima rješavaju svoje sporove.
Ova zemlja se svađa sama sa sobom, beskrajno klanjajući se strancima i onima koji nam žele nanijeti štetu, prisiljavajući svoje vlastite građane da čekaju u redu: nema mjesta u školama za našu djecu, novih operacija kukova ili očiju za naše starije građane, takve stvari su postale previše skupe u već prenapregnutom sustavu.
Ovi su izbori bili toliko više od samog Brexita, zbog čega Brexit stranka Nigela Faragea nije na kraju osvojila niti jedno jedino mjesto.
Bio je to seizmički događaj u našoj povijesti. Da stvari nisu krenule našim putem, da Boris Johnson nije zadobio povjerenje onih birača koji nikad prije nisu glasali za konzervativce, da britanski radnik nije krenuo protiv svoje obiteljske tradicije i podržao demokraciju, utrka prema dnu u ovoj zemlji postala bi sve brža u svom kotrljanju nizbrdo.
Jeremy Corbyn predstavio je svoju najagresivniju lijevu, socijalističku agendu “reformi” koju je ova zemlja ikad vidjela. On bi državu učinio većom nego u bilo koje vrijeme u modernoj povijesti, a moć vlade bila bi veća nego što je itko od nas svjedočio u svojim dosadašnjim životima.
On je planirao:
- nacionalizirati Veliku šestoricu komunalnih službi: vodu, struju, poštu, željeznicu i širokopojasni dio britanskih telekomunikacija
- olakšati dolazak novih imigranata u ovu zemlju i njihov besplatni pristup našem zdravstvenom i školskom sustavu
- ukinuti privatnim školama status dobrotvornih organizacija s ciljem njihovog zatvaranja
- nametnuti kazneni porezni sustav bilo kome s imovinom, ušteđevinom ili nasljedstvom
- natjerati stanodavce da prodaju svoje nekretnine stanarima u državno-nametnutom planu prava-na-kupovinu.
Pored ovih politika, Jeremy Corbyn ima osobni zapis podržavanja terorističkih skupina poput IRA-e i Hamasa koji su aktivno radili protiv naše zemlje i njezinih saveznika. Rekao je da je Al-Baghdadi trebao biti uhićen, a ne ubijen. Nakon smrtonosnih uboda nožem dvojice mladih ljudi, Corbyn je izjavio da je puštanje na slobodu terorista odgovornog za ubojstvo bilo ispravno.
Sramotni zapis antisemitizma njegove stranke prisilio je glavnog rabina na potez bez presedana u kojem je apelirao na britanske Židove da ne glasaju za laburiste. Jer, uistinu, Laburistička stranka je Islamska stranka-na-čekanju. Amerika može povući izravne paralele s Ilhan Omar i Ekipom.
Blago je mučno što je toliko mnogo imućnih londonskih elita, studenata i manjina bilo spremno začepiti svoj nos, priznajući mržnju prema Židovima Laburističke stranke i svejedno im dati svoje glasove. Mržnja prema Židovima također dobro stoji u brzo rastućoj muslimanskoj bazi pobornika, kao što to laburisti itekako dobro znaju.
Danas je u Britaniji opipljivo olakšanje. A duboki jad krajnje ljevice, njihovi posramljeni pobornici iz redova slavnih osoba i neuspjeh tolikih izdajničkih političara koji rade protiv svog biračkog tijela bilo je, iskreno, čisti užitak gledati.
Ja sam također naučila lekciju: sumnja je za naše neprijatelje. Kad se borite na strani pravde, ne možete pogriješiti.
Britanija još uvijek ima srce lava. Zahvaljujući velikim britanskim ljudima, Boris Johnson ima novu vojsku plavih ovratnika, najbolje od nas, marljive, pristojne ljude koji stavljaju obitelj, kraljicu i zemlju na prvo mjesto.
Došlo je vrijeme za našu riku.
