Europsko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća upoznalo je svijet s modernom znanošću, ekonomijom, medicinom i političkim slobodama — ili nam barem tako kažu. No, je li ono što su nam rekli istina? Politički filozof Yoram Hazony istražio je ovo pitanje i nudi nam neke iznenađujuće odgovore u ovom doista prosvjetljavajućem videu.
Moderna znanost, medicina, političke slobode, tržišna ekonomija — sve to, govore nam, rezultat je nekakvog čuda koje se odigralo prije 250 godina. To čudo se naziva prosvjetiteljstvom, trenutkom u povijesti kad su filozofi odjednom srušili religijsku dogmu i tradiciju i zamijenili je ljudskim razumom. Profesor s Harvarda Steven Pinker je to objasnio na ovaj način: “Napredak je dar ideala prosvjetiteljstva.”
Postoji samo jedan problem s ovom tvrdnjom. Ona zapravo nije istinita.
Razmotrite američki Ustav, za koji se često govori da je proizvod prosvjetiteljske misli. No, trebate samo pročitati o engleskom općem pravu — što su Alexander Hamilton i James Madison zasigurno učinili — kako biste vidjeli da to nije tako. Već u 15. stoljeću, engleski pravnik John Fortescue razradio je teoriju “provjera i ravnoteža”, pravičnog postupka i uloge privatnog vlasništva u osiguravanju individualnih sloboda i ekonomskog prosperiteta. Slično tome, američka Povelja o pravima ima svoje izvore u engleskom općem pravu iz 1600-ih.
Ili razmotrite modernu znanost ili medicinu. Davno prije prosvjetiteljstva, engleski kraljevi vezani tradicijom sponzorirali su znanstvene ustanove poput Kraljevskog koledža liječnika, osnovanog 1518. godine i Kraljevskog društva u Londonu, osnovanog 1660. godine.
Istina je da su državnici i filozofi, osobito i Engleskoj i Nizozemskoj, artikulirali načela slobodne vlade stoljećima prije osnutka Amerike.
Dakle, zašto pripisati sve zasluge prosvjetiteljstvu? Očito zato što ne izgleda dobro priznati da su nam najbolje i najvažnije dijelove modernosti dali pojedinci koji su gotovo svi imali konzervativna vjerska i politička uvjerenja.
Tvrdnja da sve dobre stvari dolaze iz prosvjetiteljstva najuže je povezana s njemačkim filozofom s kraja 18. stoljeća, Immanuelom Kantom. Za Kanta, razum je univerzalan, nepogrešiv i neovisan o iskustvu.
Njegova neobično dogmatska filozofija inzistirala je da na svako pitanje u znanosti, moralnosti i politici može postojati samo jedan točan odgovor. A kako bismo došli do tog točnog odgovora, čovječanstvo se trebalo osloboditi okova prošlosti — to jest, od povijesti, tradicije i iskustva.
Ali ovaj pogled na prosvjetiteljstvo je ne samo pogrešan, već je i opasan. Ljudski razum, kad se oslobodi ograničenja koja mu nameću povijest, tradicija i iskustvo, stvara mnogo suludih ideja.
Apstraktna filozofija prosvjetiteljstva Jeana Jacquesa Rousseaua, dobar je primjer. Ona je brzo srušila francusku državu, što je dovelo do Francuske revolucije, vladavine terora i napoleonskih ratova. Milijuni su umrli dok su Napoleonove armije nastojale obnoviti svaku vladu u Europi u svjetlu one jedne ispravne političke teorije za koju je on vjerovao da omogućava filozofija prosvjetiteljstva.
Današnji pobornici prosvjetiteljstva uobičajeno preskaču ovaj dio priče. Također prelaze preko činjenice da je otac komunizma, Karl Marx, također vidio sebe kao promicatelja univerzalnog razuma. Njegova nova ekonomska “znanost” naposljetku je uzrokovala ubijanje desetina milijuna ljudi u 20. stoljeću. Isto su učinile navodno znanstvene rasne teorije nacista. Najveće katastrofe modernosti osmislili su pojedinci koji su tvrdili da primjenjuju razum.
Suprotne tome, najveći napredak koji smo postigli dolazi iz konzervativnih tradicija otvoreno skeptičnih prema ljudskom razumu. Kritičari prosvjetiteljstva, uključujući Johna Seldena, Davida Humea, Adama Smitha i Edmunda Burkea, naglašavali su nepouzdanost “apstraktnog rasuđivanja” i poticali nas da se držimo blizu običaja, povijesti i iskustva u svim stvarima.
Što nas dovodi do srži onoga što nije u redu s današnjim idoliziranjem prosvjetiteljstva. Njegove vodeće ličnosti nisu bili skeptici otvoreni onome čemu nas mogu podučiti povijest i iskustvo.
Njihov cilj bilo je stvaranje njihovog vlastitog sustava navodno nepogrešivih istina neovisnih o iskustvu. I u toj težnji, bili su jednako strogi kao i najdogmatskiji ljudi srednjeg vijeka.
Anglo-škotski konzervativci imali su sasvim drugačiji cilj. Oni su branili nacionalne i religijske tradicije, čak i njegujući ono što su nazivali “umjerenim skepticizmom” — kombinacija koja je postala poznata kao “zdravi razum”.
Ovih dana puno razmišljam o zdravom razumu, dok gledam američke i europske elite kako bučno zahtijevaju “prosvjetiteljstvo sada”. Oni žure prihvatiti svaki novi pomodni “izam” — socijalizam, feminizam, environmentalizam, i tako dalje — proglašavajući ih univerzalnim izvjesnostima i jedinim “politički korektnim” načinom razmišljanja. Oni iskazuju prezir prema onima koji ne žele prigrliti njihove dogme, označavajući ih “neprosvijetljenima,”, “neliberalnima”, “bijednicima” i još gorim nazivima.
Ali ove dogme zaslužuju sučeljavanje s malo onog starog anglo-škotskog skepticizma.
Prekomjerno samopouzdanje prosvjetiteljstva u razum u previše nas je navrata skrenulo s pravog puta.
Ja sam Yoram Hazony, autor Vrline nacionalizma, za Sveučilište Prager.
