Kad je George Soros zašao u svoje srednje godine, počeo je posjećivati psihijatra.
Nemilosrdni financijer imao je problem opterećenosti s “predimenzioniranim” osjećajem krivnje zbog “nečiste savjesti”. Ta nečista posramljujuća savjest koja je Sorosa poslala psihoanalitičaru zvala se “židovstvo”.
Sorosev problem sa Židovima bio je generacijski. On je odrastao, prema njegovim vlastitim riječima, u “židovskom, antisemitskom domu”.
Usvojio je svjetonazor svog oca Tivadara, onaj da je Bog ljudski izum. Tivadar je bio taj koji je krivotvorio i prodavao dokumente Židovima koji su pokušavali pobjeći od holokausta, naplaćujući “bogatim klijentima”, kako je sam rekao, “koliko god je tržište dozvoljavalo.” I Tivadar je bio taj koji je svom sinu pronašao mjesto uz mađarskog fašističkog dužnosnika koji je konfiscirao židovsku imovinu.
U svojoj biografiji, Tivadar je kasnije opisao taj izlet u konfisciranje židovske imovine kao potez “dobrodušnog” nacističkog suradnika kako bi “razveselio nesretnog momka” koji se nakon promatranja progona Židova “brzo razvedrio”. Soros je ovo kasnije opisao, razdoblje koje većina Židova pamti kao doba krajnjeg užasa, “najuzbudljivijim vremenom mog života” ili kao “avanturu”.
Tivadarova amoralnost do temelja je prožela njegovog sina. U ozloglašenom intervjuu koji je dao za 60 Minutes, za koji su Soroseva mreža i njegovi saveznici u medijima naporno radili kako bi ga preokrenuli u njegovu korist, Soros se hladno složio da je “pomagao u konfiskaciji imovine Židova”. Potom je negirao bilo kakav osjećaj krivnje. “To je jednostavno kao na tržištima — da ja nisam bio tamo — naravno, ja to nisam radio, ali netko drugi bi”, primijetio je.
To je odrazilo njegov odgovor na optužbe da je naštetio britanskoj ekonomiji. “Kad spekulirate na financijskim tržištima, vi ste oslobođeni većine moralnih briga s kojima bi se susretao obični biznismen.”
Otac je profitirao od prodaje krivotvorenih dokumenata bogatim Židovima, a sin je uživao biti djelom konfisciranja imovine bogate židovske obitelji. Ni otac ni sin, za koje je Bog bio ljudski izum, a židovsko srodstvo puki “tribalizam”, nisu osjećali bilo kakvu krivnju zbog toga.
Nisu bili sputani moralnim ili vjerskim privrženostima. Oni nisu bili Židovi, ni etnički ni religijski.
Doista, prezime Soros bilo je uzeto kako bi se prikrilo židovsko podrijetlo obitelji. Čak i prije rata, Erebetz, Soroseva majka, željela je promijeniti njihovo prezime kako njezini sinovi ne bi bili stigmatizirani kao Židovi. Ako je Tivadar jednostavno bio amoralan, Erzebet je aktivno prezirala Židove. “Moja majka je bila poprilično antisemitska i sramila se biti Židovka”, rekao je u jednom intervjuu. Erzebet se protivila obrezivanju Paula, Georgeovog brata. Poput ostalih članova Soroseva klana, Erzebet se naposljetku preobratila u kršćanstvo. Ali njezin sin nije mogao vjerovati niti u judaizam niti u kršćanstvo. On je imao samo jednu vjeru. U svoju vlastitu božanstvenost.
“George se nije preobratio”, napominje Soros: Život i doba mesijanskog milijardera, “Kakvog bi smisla imalo preobraćanje za nekoga tko je ateist?”
Unuk šizofrenika, sin nonšalantnog financijskog manipulatora i neurotične mistikinje, George Soros je stopivši suprotstavljenu ostavštinu svojih roditelja postao svoj vlastiti imućni bog.
U intervjuu koji ja dao za New Yorker, govorio je o svom osjećaju nadljudskog filantropa. “Bog u Starom zavjetu ima brojne atribute, znate. Kao, na primjer, nevidljiv — bio sam prilično nevidljiv. Dobroćudan — bio sam prilično dobroćudan. Sveznajući — pokušavao sam biti sveznajući. I tako sam se igrao njegove uloge.”
Ako je Bog samo ljudski izum, kao što su George i njegov otac vjerovali, zašto on ne bi mogao biti bog? Kako je Soros prikupljao sve više bogatstva i moći, tako se više mogao igrati boga u svom bezbožnom svijetu.
Ili, kao što je Soros jednom drugom prilikom rekao, “Nosio sam u sebi neke prilično potentne mesijanske fantazije od djetinjstva, za koje sam osjećao da moram kontrolirati, jer bi me u protivnom mogle dovesti u nevolju. Ali kad sam se probio u svijetu, želio sam se odati svojim fantazijama do one mjere do koje sam si to mogao priuštiti.”
Kao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, George Soros mogao si je priuštiti odavanje mnogima od njih. I postajući vlastitim bogom, Soros je mogao pobjeći od svog srama i suzbiti svoj osjećaj inferiornosti. Bogovi nemaju stida, krivnje i morala. Ali George nije bio bog. On je bio čovjek koji se krio od boga igrajući se boga. Njegova sramotna tajna ležala je u Bogu i Njegovom narodu protiv kojih je toliko sagriješio.
Soroseva tajna sramota bila je obitelj židovskog podrijetla. Schwartz, židovska obitelj, bila je mrtva. Nju je zamijenio klan Soros. George, koje je svojedobno imao bar micvu, bio je ponovno rođen kao nacistički kolaborator. A potom se, nakon uzbuđenja rata, našao kao samo još jedan izbjeglica u Velikoj Britaniji.
Nije holokaust bio taj koji je traumatizirao Sorosa. Već to što je nakon njega bio nitko i ništa.
Holokaust je bio najuzbudljivije vrijeme u njegovom životu. Nakon rata, postao je izbjeglica u Engleskoj, ovisan o dobročinstvu britanskih židovskih zajednica koje je financirala vrsta ljudi koje su on i njegov otac, ne tako davno, lišavali njihova bogatstva. On je bezosjećajno prevario židovsku dobrotvornu organizaciju koja je trebala pomagati unesrećenima i desetljećima kasnije se hvalio tim činom.
Tijekom desetljeća, George Soros je postao vrlo bogat i vrlo šuplji. “Cijeli život sam živio s dvostrukom osobnošću”, napisao je kasnije. Nije bio niti Židov, niti nacist. Nije pripadao nijednoj naciji i nijednoj religiji. Skupio je bogatstvo, ali njegovo postojanje nije imalo nikakve druge svrhe osim njegovih vlastitih megalomanskih iluzija.
Nekad davno, Soros je bio uvjeren da će postati “nekavom vrstom boga ili ekonomskog reformatora poput Keynesa ili, još bolje, poput Einsteina”. No, izvan financijskog svijeta, on je bio mediokritet.
George Soros je izdao 15 knjiga i beskrajne naškrabane misli. Pokušao je razviti filozofski sustav. I sve to je toliko banalno da se čak ni njegovi politički saveznici ne zamaraju s tim. Njegova inferiornost je stvarna. On nikad nije imao niti jednu jedinu misao izvan područja financija do koje bi nekome stalo, a da nije plaćen za to. Njegova jedina vještina su hladnokrvne financijske manipulacije poduprte širokom informacijskom mrežom.
Njegov jedini način prevladavanja vlastitog kompleksa inferiornosti i potvrde božanstvenosti bio je korištenje novca kojim je uništavao zemlje i narode, uključujući Židove, za koje nije osjećao bilo kakvu pripadnost.
“Otišao sam u Englesku 1947. godine i potom u Sjedinjene Države 1956. godine. Ali nikad nisam zapravo postao Amerikancem. Iza sebe sam ostavio Mađarsku, a moje se židovstvo nije izrazilo u smislu plemenske lojalnosti koja bi me dovela do podržavanja Izraela”, napisao je kasnije. Oženio se po drugi put, ali njegova majka, “tipični židovski antisemit” koja je postala katolkinjom, mrzila je njegovu drugu suprugu zbog toga što je bila “previše židovska”.
Taj se brak s vremenom raspao.
“Biti Židovom bila je jasna stigma”, prisjećao se Soros. “Oduvijek je postojala želja da se izdignem iznad toga, da mu pobjegnem.”
“Asimilacionistički Židovi Mađarske imali su duboki osjećaj inferiornosti i trebalo mi je dugo vremena da se riješim toga”, rekao je. “Ovaj cijeli interes u univerzalne ideje predstavlja tipično sredstvo bijega od navedenog.”
I “bježao je od navedenog” “zagovarajući taj univerzalni koncept otvorenog društva”.
Univerzalizam njegove Fondacije Otvoreno društvo bio je, kao i njegovi marksistički prethodnici, sredstvo prevladavanja tajne židovske sramote.
“Ne mislim da možete prevladati antisemitizam ako se ponašate kao pleme”, proglasio je. “Jedini način na koji to možete prevladati jest odbacivanje plemenske pripadnosti.”
Soros je mrzio Schwartze zbog svoje tajne sramote, postojanja antisemitizma. Kad više ne bi bilo Židova, ne bi više bilo ni antisemitizma. A njegova tajna sramota bi napokon bila izbrisana.
Poput svog oca i majke, Soros je pokušao prevladati svoju “plemensku pripadnost”, stid i inferiornost, mrzeći one Židove koji su, za razliku od njega i njegovih roditelja, ostali Židovi, ‘Schwartze’ koji nisu postali ‘Sorosi’, Židove koji su stajali i gledali kako njihovu imovinu konfisciraju njegovi “dobrodušni” nacistički kolaboratori i, najgori od svih, one koji su postali ‘Samsoni’ i uzvratili.
George Soros mrzio je Židove Izraela koji nisu postali ni kolaboracionisti niti žrtve, već su se prije svega nastavili boriti. Postojanje Izraela je sramotan podsjetnik na njegovu izdaju i kukavičluk.
“Na stavove prema Izraelu utječu izraelske politike, a na stavove prema židovskoj zajednici utječe uspjeh proizraelskog lobija u suzbijanju različitih mišljenja”, tvrdio je.
Za “ponovno buđenje antisemitizma u Europi” optužio je Izrael i inzistirao da “ako promijenimo taj smjer, antisemitizam će se također smanjiti”.
U Sorosevom izvrnutom umu, Židovi su krivi za antisemitizam.
Soros ne želi biti Židov. On se duboko stidi svojih židovskih korijena. On optužuje Židove za antisemitizam. I dok izbjegava židovske događaje i organizacije, povremeno učini iznimku.
Mađarski židovski kulturni događaj s mađarskim plesačima, muzičarima i tradicionalnom hranom, namamio je Sorosa da dodijeli nagradu piscu. Umjesto toga, Soros je izviždan zbog govora u kojem je usporedio Izraelce s nacistima pred publikom preživjelih iz holokausta.
“Čuo sam što se dogodilo. Da sam bio tamo”, rekao je kasnije Elie Wiesel, “izašao bih.”
Dok je Soros uspoređivao Izraelce s nacistima, branio je islamske teroriste koji ubijaju Židove.
“Amerika i Izrael moraju otvoriti vrata Hamasu”, izjavio je Soros u članku Financial Timesa. “Ni Hamas ni Hezbollah se ne mogu tretirati kao mete u ratu protiv terora jer oba imaju duboke korijene u svojim društvima”, tvrdio je u drugom članku. “AIPAC mora snositi dio odgovornosti za pomaganje i podržavanje politika poput oštrog izraelskog odgovora Hezbollahu prošlog ljeta i njegovom inzistiranju da se Hamas tretira jedinstveno kao teroristička organizacija”, rekao je u eseju.
Mediji su lažno tvrdili da je kritiziranje Georgea Sorosa antisemitski trop. A opet, Soros je branio uporabu antisemitskih tropa. “Činjenica da konstruktivni kritičari Izraela govore stvari koje, kad se izvade iz konteksta ili parafraziraju na provokativne načine, mogu zvučati slično komentarima antisemita, ne čini ih antisemitima”, inzistirao je.
Nakon što je branio antisemitske trope usmjerene protiv Izraela, Soros glumi žrtvu.
George Soros je sponzor brojnih skupina koje govore stvar na “provokativne načine”. On je kum anti-izraelskog lobija u Americi, šireći svoj novac diljem spektra od NIAC-a do J Streeta, financirajući konvencionalne anti-izraelske BDS skupine i dajući prikriveni novac organizacijama trojanskih konja poput J Streeta koje su namijenjene kooptiranju američkih Židova u potkopavanje Židovske države.
Korisnici Soroseve gotovine uključuju Al-Haq, anti-izraelsku skupinu čiji je izvršni direktor opisan kao visoki vođa terorističke organizacije PFLP.
Kako bi prevladao tajni sram svog židovskog podrijetla, najbogatiji svjetski antisemit financirao je široko rasprostranjeni rat protiv Židova. Samo u svijetu bez Židova Soros može konačno vjerovati da je bog.
“Kad se smatrate nekakvom vrstom boga, stvoritelja svega, to je vrsta bolesti, ali je se osjećam ugodno u vezi toga sad kad sam počeo tako živjeti”, našalio je jednom milijarder.
Umjesto da izliječi Sorosa, terapija ga je učinila megalomanijakom, pobjegnuvši od svoje sramote postajući bogom.
Ali, kao i austrijski slikar koji je također odlučio da je bog, shvatio je da to zahtijeva uklanjanje Židova.
Sorosevo konačno rješenje antisemitizma jest poznata marksistička formula uklanjanja antisemitizma uklanjanjem Židova. Kad više ne bude Židova, Soros će konačno biti izliječen svoje tajne sramote.
Sve što je potrebno jest još jedan holokaust.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
