Smrt Rogera Scrutona razoran je gubitak za njegovu obitelj, ali i za intelektualni život Europe.
On je bez sumnje bio vodeći konzervativni mislilac kontinenta. Za razliku od većine filozofa, bio je aktivna javna ličnost koja se hrabro borila za nemoderne, ali vitalno važne ciljeve. Bio je tradicionalni torijevac koji je služio kao savjetnik Margaret Thatcher i ostalim stranačkim vođama. A opet, u mojim razgovorima s njim, nikad nisam sumnjao da razgovaram s istinskim renesansnim čovjekom.
Mogao je bez ikakvog napora skrenuti raspravu s Kantove Kritike moći rasuđivanja na Burkeovu ideju o uzvišenom i potom ponuditi razmišljanje o trenutačnim trendovima u umjetnosti, muzici i kulturi.
Bio je plodan pisac, čija su se područja interesa kretala od vina i seksualne želje, do ljepote i estetike. Njegova djela o značenju konzervatizma ističu se kao jedna od najpristupačnijih doprinosa toj političkoj tradiciji.
Njegova djela inspirirala su mnoge da shvate kako su naše tradicije dragocjena imovina koja se moraju sačuvati za dobrobit budućih generacija. Podučavao je da se umjetnost i obrazovanje moraju cijeniti sami po sebi. Suprotno trenutačnoj relativističkoj klimi, podržavao je primat moralne prosudbe. Njegove su stavove utilitaristički i tehnokratski kritičari odbacivali kao staromodne i irelevantne. Međutim, njegova su djela pokazala da je naslijeđe čovječanstva, njegova prošla moralna i estetska dostignuća, izdržalo i nastavlja nadahnjivati one kojima je stalo da otvore svoje oči.
Iako su mnogi smatrali Scrutona kao arhetipskog engleskog patriota i intelektualca, njegov utjecaj proširio se širom svijeta. On je inspirirao konzervativce diljem Europe, Sjedinjenih Država i Australije. Osobito je volio istočne Europljane: sjećali su se njegove solidarnosti i podrške disidentima u doba Hladnog rata.
Postao je referentna točka ljudima koji su se ponosili svojim nacionalnim tradicijama i načinom života. Na svojim putovanjima Europom, često sam imao dojam da se Scruton više čita i cijeni izvan svoje domovine nego u njoj.
U ovoj trenutačnoj eri, nije lako biti konzervativni intelektualac. Svatko tko se zalaže za tradicionalne konzervativne ideje vjerojatno je osuđen na nepopularnost. Oni, poput Scrutona, koji govore s velikom elokvencijom i suptilnošću, često se nađu zlostavljani od strane kulturnog establišmenta post-šezdesetih godina.
Prvi put sam se susreo s otrovnom mržnjom koju su ti ljudi usmjerili prema njemu u proljeće 1987. godine. Sjedio sam u zajedničkoj prostoriji mog fakulteta, pregledavajući primjerak njegove knjige Art and Imagination, kad se jedan od mojih kolega sučelio sa mnom postavivši mi pitanje: “Zašto čitaš to s*anje?” Kad sam mu objasnio da me zanima filozofija uma, kolega me prezirno pogledao i ukorio me zbog toga što trošim vrijeme na “desničarskog bigota”.
Nažalost, posljednjih se godina klima netolerancije prema konzervativnim glasovima pojačala i Scruton je morao podnijeti teret animoziteta usmjerenog prema kulturnim disidentima. Tijekom svog života, on se hrabro sučeljavao svojim kritičarima. Međutim, čak niti on nije bio spreman za ono što je opisao kao “oluju mržnje” koju je izazvalo njegovo imenovanje na mjesto predsjedatelja komisije britanske vlade Graditi bolje, graditi lijepo 2018. godine.
Brutalno su ga napali dijelovi medija nakon objave teško prepravljenog intervjua u časopisu New Statesman koji je sugerirao da je bigotni antisemit. Ono što ga je vjerojatno najviše zaboljelo jest odbijanje pružanja podrške od strane torijevske vlade Therese May. Vlada je na taj lov na vještice odgovorila njegovim otpuštanjem s pozicije. Dužnosnici su kukavički podlegli kampanji osmišljenoj uništavanju ugleda i imena Rogera Scrutona.
Na sreću, naposljetku je razotkriveno što je zapravo intervju u New Statesmanu bio: podli novinarski atentat na njegov karakter. Ipak, ovaj je incident, koji se poklopio sa sve slabijim Scrutonovim zdravljem, uzeo svoj danak. Osvrnuvši se na događaje 2019. godine, Scruton je napomenuo da je “tijekom ove godine mnogo toga oduzeto od mene — moja reputacija, moj stav javnog intelektualca, moja pozicija u konzervativnom pokretu, moj duševni mir, moje zdravlje.”
Prošli mjesec, kad sam vidio Rogera Scrutona u mađarskom veleposlanstvu u Londonu gdje mu je premijer Viktor Orban dodijelio počasni orden za zasluge, zadivila me spokojna hrabrost čovjeka koji se suočavao s krajem svog životnog puta. Zasigurno je znao da, iako je bio krhkog tijela, njegov ogroman doprinos europskoj kulturi ostaje čvrst i da će nastaviti utjecati i nadahnjivati buduće generacije.
Konzervativci se često odbacuju kao dosadni konformisti. Scruton je bio sve samo ne dosadan. Kroz primjer koji je postavio, pokazao je da je istinski konzervatizam antitetični kulturnim konvencijama našeg vremena. Njegovo odbijanje pokoravanja prevladavajućem zeitgeistu sugerira da u današnjoj anglo-američkoj sferi, istinski konzervativci moraju biti spremni podnijeti teret nekonformizma.
