Sin J.R.R. Tolkiena učinio je puno više od samog sastavljanja i uređivanja nedovršenih djela svog oca. On je pomogao u stvaranju svijeta Međuzemlja.
Prošli tjedan, usred uzburkanog ciklusa vijesti o opozivu, Iranu i globalnim trgovinskim sporazumima, u tišini je završilo jedno razdoblje. Christopher Tolkien, treći i najmlađi sin autora “Gospodara prstenova” J.R.R. Tolkiena, umro je u dobi od 95 godina.
Mlađi Tolkien, koji je proveo posljednja četiri desetljeća svog života dovršavajući veliku umjetničku viziju svog oca, bio je jedan od velikih neopjevanih junaka književnosti prošlog stoljeća. Za bezbroj čitatelja čija je mašta dijelom oblikovana legendarijem Međuzemlja, njegova smrt prekida posljednju živuću poveznicu s drugom egzistencijalnom ravninom postojanja.
Osmrtnice različito opisuju Tolkiena kao urednika posmrtnih djela svog oca ili kao čuvara njegove ostavštine. Ali to nije sasvim ispravno — ili nije sasvim dovoljno. Christopher Tolkien je bio više od urednika ili skrbnika; on je na neki način sa svojim ocem bio svojevrsni sukreator samog Međuzemlja.
Christopher Tolkien je bio taj koji je 1975. godine, u dobi od 50 godina, ostavio svoje mjesto na Sveučilištu Oxford kako bi razvrstao desetke kutija nedovršenih spisa svog oca, od kojih su neki bili stari više od 60 godina i od koji se većina bavila kreacijom i poviješću Međuzemlja i njegovih naroda — čitav književni svemir u kojem se odvijaju događaji opisani u “Hobitu” i “Gospodaru prstenova”.
Proveo je godine sastavljajući i uređujući ove fragmente i bilješke, a 1977. godine, više od dva desetljeća nakon objavljivana slavljene trilogije svog oca, objavljen je “Silmarilion”. Prodao se u milijunima primjeraka te poslužio kao temelj desecima naknadnih djela koja su proizašla iz Tolkienovih arhiva, kulminirajući s publikacijom, prošlog kolovoza, “Pada Gondolina” — posljednjeg književnog doprinosa Christophera Tolkiena kreativnom projektu koji sada traje već više od jednog stoljeća.
Od samog početka, Tolkien je sudjelovao u onome što će postati jedno od najvećih književnih postignuća modernog vremena. Kao dječak, isticao bi nedosljednosti u slikovitim pričama svog oca — pričama koje će naposljetku postati “Hobit”, koji je prvi put objavljen 1937. godine kad je Christopher imao samo 13 godina. Pomogao je svom ocu razvrstati konkurentne verzije priča, povijesti, vremenskih okvira, a osobito geografije. On je nacrtao danas čuvenu kartu Međuzemlja, dajući tako oblik svijetu koji je pomogao oblikovanju njegove mašte, oblikujući zauzvrat maštu milijuna drugih.
Nije pretjerano reći da bez Christophera Tolkiena ne bismo doista imali J.R.R. Tolkiena ili u potpunosti ostvareni svijet Međuzemlja. Koliko bismo siromašniji bili bez njega. Iako su “Gospodar prstenova” i cjelokupna Tolkienova zbirka uspostavili fantaziju kao zasebni književni žanr, ova su djela sama po sebi mnogo više od fantazije, na način na koji danas razumijevamo taj pojam. J.R.R. Tolkien ih je nazivao vilinskim pričama, ali to je mislio u sakramentalnom smislu.
Svijet Međuzemlja, sa svojim vilenjacima i patuljcima, čarobnjacima i orcima, bio je prožet značenjem i otkrio je neke istine o našem vlastitom svijetu, ne samo o dobru i zlu, već i o istini, ljepoti i dobroti kao takvoj. To je razlog zašto je saga o Međuzemlju odjeknula kroz stoljeća. Mi prepoznajemo sebe u tom začaranom svijetu, gdje je veo između duhovnog i fizičkog tanji i u tom prepoznavaju naš svijet postaje ponovno očaravajući usprkos pustošenjima uzrokovanima scijentizmom, sekularizmom i modernosti.
Još nešto treba reći o životu i djelu Christophera Tolkiena. Nevjerojatna je stvar za sina da shvati jedinstveni genij svog oca i da, umjesto da trguje na temelju tog genija kako bi unaprijedio vlastitu karijeru i bogatstvo, odluči posvetiti život skrbništvu i napredovanju očeva djela. Teško je zamisliti sina slavne osobe koji bi to učinio danas, što poniznost i sinovsku odanost Christophera Tolkiena čini još izvanrednijom.
On je bio čovjek koji je na neki način naseljavao dva svijeta, noseći velike istine koje je shvatio u narodima i pričama Međuzemlja u načinu na koji je živio svoj život i bavio se svojim poslom. Vjerojatno nećemo ponovno vidjeti osobu njegove vrste, barem ne u ovom dobu.
