Od sredine dvadesetog stoljeća vodi se neprekidna borba između židovskih Izraelaca i muslimanskih Palestinaca oko vladavine nad zemljopisnom regijom Palestine. Muslimani priznaju islamsku Palestinu kao jedinu legitimnu zemlju, dok većina židovskog naroda vjeruje da je Izrael legitimna država. Svake godine, osobito u vrijeme mjeseca Ramazana, muslimani prosvjeduju protiv onoga što nazivaju “izraelskom okupacijom Palestine” ili onoga što se naziva najtvrdoglavijim sukobom na svijetu.
Nisam političar i za mene su svi politički i diplomatski aranžmani koji su doveli do stvaranja Izraela irelevantni pošto sam vjerska figura koja takve situacije promatra kroz leću geografije i islamske povijesti. Međutim, kad bismo na brzinu razmotrili tekući izraelsko-palestinski sukob kroz političku leću, otkrili bismo da je Palestina imala šansu za vlastitu samostalnu državu; zapravo, to je bila ponuda koju im je dao Izrael ne jednom, već u pet navrata. Da je Izrael bio kršćanska ili čak komunistička tvorevina, duboko sumnjam da bi ovaj sukob ispao onakvim kakav jest. Je li Palestina židovska zemlja ili je li Izrael država dvije su potpuno različite rasprave. Musliman može odbaciti Izrael kao državu, ali ne može poreći činjenice da je čitava regija, uključujući Palestinu, zapravo židovska zemlja.
Glasnici judaizma, kao i kršćanstva, stigli su u Jeruzalem stoljećima prije proroka Muhameda kako bi propovijedali svoje sveto pismo. Prema tome, nije povijesno ispravno reći kako je Muhamed donio islam u Jeruzalem prije njih. Sve do migracije Muhameda u Medinu 622. godine i službenog uspostavljanja islama u njemu, islam je bio manjinska religija u odnosu na dvije dobro uspostavljene religije kršćanstva i judaizma. Osim toga, građani Jeruzalema koji su se preobratili u islam samo su promijenili vlastitu vjeru, a ne cjelokupnu povijest Jeruzalema.
Jeruzalem je bio dom pristaša židovske i kršćanske religije, dakle kako je islam stigao u tu regiju? Islamsko sveto pismo spominje da je prorok Muhamed stigao u džamiju Al-Aqsa (Najudaljeniju džamiju) u vrijeme kad je bio prorok. Međutim, postoji vrlo malo dokaza da se ta džamija zapravo nalazi u Palestini i postoji veliki broj muslimana koji vjeruju da je “Najudaljenija džamija” referenca na džamiju u nebesima, a ne na zemlji.
U stvarnosti, islam je kao religija službeno stigao u Palestinu 636. godine, četiri godine nakon Muhamedove smrti i tijekom vladavine drugog kalifa islama, Omara. Islamski kalifat izvršio je napad na Jeruzalem, kojim su vladali bizantski Rimljani. Grad je stavljen pod četveromjesečnu opsadu koja je započela u studenom te godine. Nakon četiri mjeseca nedaća i pokolja, ortodoksni patrijarh Jeruzalema, Sofronije, predao je Jeruzalem kalifu Omaru 637. godine. Kad je kalif Omar shvatio da je islam još uvijek manjinska religija u regiji, usvojio je sustav džizje, natjeravši time kršćane i Židove da plaćaju porez islamskom kalifatu.
Nakon što je izvršio masakr nad građanima Jeruzalema, naš kalif Omar došao je u Jeruzalem kako bi imenovao njegove guvernere. Potom je sagradio ono što je danas poznato kao “džamija Aksa”, za koju mnogi muslimani pogrešno misle da je izgradio prorok Muhamed.
Džamija u Jeruzalemu sa svojom zlatnom kupolom poznata je kao “Qubbat al-Sakhrah” (Kupola na stijeni), a dovršila ju je 691. godine dinastija Omejida, islamski kalifat koji je uslijedio. Moglo bi se tvrditi da muslimanima nije dozvoljeno moliti unutar džamije Al-Aqsa i Qubbat al-Sakhraha, pošto su izgrađene na okupiranoj i osvojenoj zemlji. Zapravo, njih bi trebali bojkotirati zbog širenja mržnje, terorizma i ideologije salafijskog islama. Također je vrijedno spomenuti da su ove dvije građevine dom prošlih i sadašnjih vođa globalne ekstremističke islamske stranke Hizb ut-Tahrir.
Do devetog stoljeća, dinastija Fatimida, šijitskog muslimanskog kalifata, vladala je velikim područjem Sjeverne Afrike. Oni su također bili teroristi koji su napali Palestinu i masakrirali kršćane u Jeruzalemu jer su se priklonili Rimljanima Bizanta, koji su pokušali povratiti svoju izgubljenu zemlju. Zloglasni kalif Fatimidskog kalifata, Al-Hakim, nanio je ogromnu štetu čitavoj regiji, ubivši čak i Ivana VII, jeruzalemskog patrijarha, što je bio čin provokacije koji je postavio temelje Prvom križarskom ratu. Zbog poraza križara, muslimani su postali većina, mačem, a ne perom. Do tog vremena, zauzeta je čitava sredozemna obala Palestine, nakon čega je uslijedio niz masakra kršćanskih ljudi i genocid koji se proširio sve do Damaska i Bejruta. Do devetog stoljeća, islam je postao zvanična religija Palestine i postao većinska religija te regije tijekom mamelučke ere, između 1250. i 1516. godine.
Stoga, mi muslimani nismo ušli u Palestinu kao propovjednici i preobratili njezin narod u muslimane. Mi smo ubili njihove vođe i proveli niz masakra koje su predvodili sunitski i šijitski teroristički kalifi. Stanovnici Palestine su se možda preobratili na islam, ali Palestina se ni na koji način ne može smatrati muslimanskom zemljom. Naravno, mnogi mogu osporiti ovaj stav, ali činjenica je da su Židovi bili u toj zemlji čak mnogo prije nastanka kršćanstva. Njihove drevne kulturne veze ostaju neprekinute, kao što kaže izreka svake Pashe, “sljedeće godine u Jeruzalemu”.
Naši arapsko-muslimanski preci izašli su iz svojih pustinja kao osvajači, a ne kao učenici i kao vodiči koji ne traže vodstvo drugih. Oni su vjerovali da posjeduju dovoljno znanja i mudrosti i da ne trebaju ništa naučiti od drugih. Ova zabluda mojih suvjernika traje i do dana današnjeg, usprkos činjenici da se svijet promijenio.
S druge strane, ne razumijem muslimansku borbu za Jeruzalem. Islamski zakoni strogo zabranjuju vršenje nužde dok je osoba okrenuta prema Meki, zapravo, toaleti u svim islamskim zemljama i većina muslimanskim domova nisu okrenuti prema Meki iz poštovanja prema svetom gradu. A opet, Buharija izvješćuje da je naš prorok Muhamed namjerno i opetovano vršio veliku nuždu okrenut prema Jeruzalemu, iako se umjesto toga mogao okrenuti u drugom smjeru. Da li najsvetija islamska knjiga nakon Kur’ana širi neistine o proroku Muhamedu ili Jeruzalem jednostavno nije sveti islamski grad. Također, ima li smisla da Palestinci umiru za Jeruzalem kad je njihov vlastiti voljeni prorok najradije vršio veliku nuždu okrenut prema njemu?
Imam Tawhidi je australski muslimanski učenjak, mislilac, edukator, govornik i jedan od vodećih glasova u globalnom pokretu za reformu islama koji je posvetio svoj život ideološkom sprječavanju širenja islamskog ekstremizma. Ovo je isječak iz njegove knjige Tragedija islama: Priznanja muslimanskog imama.
