U 80-ima, filmovi poput Die Hard i Back to the Future 2 prikazivali su nam japansko preuzimanje Amerike. Turning Japanese puštala se na radiju svaki sat. Japan je iskoristio nepravedne trgovinske politike, manipulaciju valutom i vladine subvencije za kupnju američkih kompanija (to je još uvijek događa, ali mali broj ljudi uopće obraća pažnju) i predstavljao val budućnosti koji preplavljuje Ameriku.
Svi su vozili japanske automobile, koristili japansku elektroniku i kupovali “Made in Japan”. A Japan je došao u tu poziciju krađom ogromnih količina američkog intelektualnog vlasništva, koje bi potom preprodavao Amerikancima.
Do 1991. godine, knjiga Georgea Friedmana, Nadolazeći rat s Japanom, začas je razgrabljena s polica knjižara.
Zašto budućnost ne pripada Japanu? Postoje ekonomski odgovori. Ali također postoje demografski odgovori. Japan je u osamdesete ušao s prihvatljivo zdravom stopom nataliteta od 14 rođenih na 1.000 stanovnika. Japanska stopa bila je samo nešto niža od američke koja je iznosila 15 rođenih na 1.000 stanovnika.
No, tijekom osamdesetih, u vrijeme kad je Japan trebao preuzeti Ameriku, njegova ekonomija bila je impresivna, ali njegova stopa nataliteta ponirala je još impresivnije. Do 1991. godine, budućnost ne samo da nije pripadala Japanu, već pri stopi od 10 rođenih na 1.000 stanovnika, Japan nije imao ni svoju vlastitu budućnost.
Japan je u osamdesete ušao s prosječnom starosti od 32 godine. Desetljeće je napustio s prosječnom starosti od 37 godina. Do 2000. godine, prosječna starost bila je 40. Danas se ona približava 50. Prosječna japanska starost prošla je razdoblje plodnosti.
Japanci su izgubili svoju vlastitu budućnost.
Što su radili umjesto da su imali djecu? Kupovali stvari. Puno, puno stvari. Ekonomska potrošnja je rasla, a brak je opadao.
Podrijetlo japanskog procvata ležalo je u sedamdesetima i eksploziji sklopljenih brakova što je rezultiralo masovnim baby boomom. Činilo se kao da bi energična populacija mogla preuzeti svijet. Ali japanski “baby boomeri” umjesto toga odlučili su uživati u dobrom životu. Današnje stope braka upola su manje od tadašnjih. Japanci su od stupanja u brak u svojim dvadesetim prešli na stupanje u brak u svojim tridesetim godinama. Dob majki pri rođenju također je porasla s dvadesetih na tridesete. Stopa plodnosti zemlje je na 1,42. Daleko ispod stope zamjene. To znači da nema budućnosti.
Prvi dio ove priče trebao bi zvučati poznato. Samo zamijenite Japan s Narodnom Republikom Kinom.
Kineska stopa nataliteta pala je na 1,6. Pri 10,48 rođenja na 1.000 stanovnika, ona se nalazi ispod američke, 11,8. I dok ste možda skloni za to okriviti komunističku diktatorsku politiku jednog djeteta, NRK je odbacila tu politiku upravo radi zabrinutosti režima zbog opadajućeg nataliteta. Loša kineska stopa nataliteta ima korijene u lošoj stopi braka. Kineska stopa braka potonula je na 7,2 na 1.000 stanovnika.
To je još uvijek iznad američkih 6,5, ali ona je u silaznom trendu i kreće se u istom smjeru. A prosječan broj skriva onaj cijeli opseg loših vijesti. Dok nacionalna stopa iznosi 7,2, u Šangaju je ona 4,4. U međuvremenu, razvodi su u Pekingu dosegli 39%. Dok se kineska populacija premješta iz ruralnog u urbano okruženje, zamjenjujući rad u poljoprivredi s tehnološkim poslovima, stope braka padaju, stope razvoda rastu, a natalitet nastavlja padati.
Poput japanske, rastuća kineska srednja klasa želi uživati u materijalističkim zadovoljstvima konzumerizma.
Ono što se dogodilo Japanu je isto ono što se dogodilo i Europi. I ono što se događa s Amerikom i s velikim dijelom Prvog svijeta. Ali problem teže pogađa azijske zemlje zbog nagle tranzicije iz jedne vrste društva u drugu, a njezinim građanima također nedostaje moralno ublažavanje koje proizlazi iz religijskih vrijednosti.
Narodna Republika Kina žestoko se bori protiv kršćanstva, ali njezin vlastiti miks komunizma i konfucijanizma nije se uspio nositi s izazovima prosperiteta. Redovita borba protiv vladine korupcije samo potiče više cinizma. A sustav društvenog kreditiranja stvorit će umjetni digitalni pritisak koji će se, poput drugih totalitarnih sustava, izbjegavati i samo proizvesti više licemjerja.
Čak ni američki tehnokrati Silicijske doline ne vjeruju da je internet zamjena za moralnost.
Što god bi Komunistička partija mogla zapovjediti, kinesko gradsko stanovništvo, osobito žene, baš poput svojih japanskih kolega, izbjegavaju brak i roditeljstvo, s istim rezultatima.
Do 2030. godine, u Narodnoj Republici Kini bit će više stanovnika starijih od 65 godina nego ispod 14 godina. Sa sve manjom radnom snagom, NRK neće biti u stanju održati svoj rast uz sve starije stanovništvo. Njezini mirovinski fondovi službeno predviđaju da će do 2035. godine ostati bez novca. One stvarne brojke su vjerojatno i gore.
NRK prijeti drugim zemljama, ali ako njezina demografija nastavi svoj vrtoglavi pad, ona neće uspjeti održati kontrolu nad teritorijama koje već ima. Kako bismo razumjeli kinesku opsesiju sa Xinjiangom, pogledajte njegov natalitet koji je mnogo viši od ostatka zemlje. To je razlog zašto NRK pokušava odgonetnuti ne samo kako de-islamizirati Xinjiang, već i kako smanjiti njegovu stopu nataliteta.
Kineska prosječna starost iznosi 38,4. Toliko je otprilike iznosila japanska prosječna starost trenucima kad se kuća od karata počela rušiti. Eksplozija stanovništva NRK bila je potaknuta populacijom u svojim dvadesetim godinama. Do početka milenija, ona je ušla u svoje tridesete. Sad se neizbježno približava velikih četiri nula. Do 2040. godine, prosječna kineska starost biti će 46 godina.
To je isti onaj put koji je Japan odveo od potencijalne svjetske sile do društva starijih građana.
Kina ima mnogo veće stanovništvo. Ali to samo znači da će imati mnogo više starijih ljudi i samaca bez djece koji nisu spremni žrtvovati svoj potrošački način života u korist nekakve više svrhe.
A zašto bi i trebali?
Koju to višu svrhu nudi Kina svojoj mlađoj generaciji osim potrošačke robe? Komunističko vodstvo izbjeglo je sudbinu SSSR-a pretvarajući se u tvornicu i skladište kapitalizma. Ali prehrana tehnološkim udobnostima ne predisponira javnost na ništa više od komfora. Nacionalizam i ksenofobija drže kinesku populaciju neprijateljski nastrojenu prema Americi i vanjskom svijetu, ali nisu uvjerili svoje korisnike interneta da učine bilo što drugo osim objavljivanja ružnih komentara o predsjedniku Trumpu.
Kina trenutačno ima višak stanovnika za rat ili nekoliko ratova, ali, kao što to Rusija i Njemačka mogu posvjedočiti, nakon rata taj višak stanovništva nestaje i nema više odakle doći.
Japan svojim građanima nije mogao ponuditi ništa više od nacionalizma, ksenofobije i potrošačke robe. To nije Japan učinilo moćnom supersilom, već nacijom starijih samaca s doista odličnim kompjuterima. Kina također ne može ništa ponuditi svojoj populaciji osim nacionalizma, ksenofobije i potrošačke robe. A njezini gradovi su prepuni sve starijih neudanih žena s nekim od najboljih pametnih telefona i cipela na tržištu.
To nisu samo loše vijesti za NRK. To su također loše vijesti za SAD.
Pad obitelji i religije znači da se već neko vrijeme nalazimo na istom putu. Naša demografija umjetno je napuhana masovnom migracijom, ali priliv jeftine radne snage nije zamjena za prirodni rast. A stresovi masovne migracije razdvajaju zemlju, pružajući malo koristi i to isključivo populaciji nekvalificiranih radnika koji, za razliku od kineskih ruralnih do urbanih poljoprivrednika, ne potiču proizvodnju, već podupiru životni stil srednje klase na trošak poreznih obveznika.
Problem u Americi, Europi i Aziji je taj što su čuda industrijske revolucije preusmjerena na samo nešto više od osobnih udobnosti, dok su naša društva izgubila sve ostalo, religiju, kulturu, smisao i obitelj, ostavljajući iza sebe ležerna društva bez budućnosti.
Narodna Republika Kina neće preuzeti svijet. Njezine ekspanzivne ambicije su impresivne, ali one su izgrađene na materijalističkoj dekadenciji koja će ih uništiti. Merkantilistička carstva mogu se izgraditi na pohlepi i ljubavi prema uživanju, ali zbog previsoke cijene ona propadaju na isti način.
Slobodna tržišta su superiorna ne zbog nekakve prirođene čarolije tog sustava, dvorane sa zrcalima u koju neki libertarijanci zalutaju i potom je nikad ne napuste, već zato što dozvoljavaju ljudima da slijede vrijedne ciljeve, bilo da se radi o podizanju obitelji, izumljivanju aviona ili nečem drugom. Kad je jedini cilj čekanje kupovine 8K televizora, tržište postaje Skinnerova kutija koja uništava one koji je koriste.
Slobodna tržišta su sredstvo, a ne cilj. A društvu je potrebna nekakva viša transcendentalna svrha. Ljudi moraju vjerovati da postoje zbog nečeg višeg osim za nekoliko neposrednih užitaka nakon kojih slijedi smrt.
Kineska demografija prikazuje društvo bez ikakve svrhe, osim svog vlastitog zadovoljstva. I, baš kao i Japan prije nje, Narodna Republika Kina ne gradi carstvo, ona uništava društvo.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
