Budući da ga podržava vodeći kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju, budući da ga je većina njegovih suparnika odbila osuditi i budući da se čini da ga odobrava većina mladih ljudi, došlo je pravo vrijeme za pitanje: što je točno socijalizam?
Na slobodnom tržištu možete kupiti gotovo svaki proizvod koji si možete priuštiti tako dugo dok ste spremni platiti njegovu tržišnu cijenu. Budući da tržišne cijene uobičajeno odražavaju društveni trošak proizvodnje, kako biste mogli koristiti proizvode morate platiti trošak društva u proizvodnji. S aspekta ponude, ljudi često imaju mnoge mogućnosti zapošljavanja. Bez obzira gdje radili, plaća koju primate odražavat će društvenu vrijednost vašeg doprinosa u stvaranju proizvoda i usluga u gospodarstvu.
Pod socijalizmom, vlada je ta, a ne tržište, koja određuje cijene i plaće. U čemu je razlika?
Ako vlada postavi cijenu ispod tržišne cijene, ljudi će kupovati proizvode i usluge koji im vrijede manje od društvenih troškova njihove proizvodnje. Na primjer, društveni trošak može iznositi 10 dolara za proizvodnju artikla koji je vrijedan samo 5 dolara osobi koja ga kupuje. Rezultat će biti prekomjerna potrošnja, pod uvjetom da si ljudi stvarno mogu priuštiti proizvod. (Često to ne mogu.) Ako vlada postavi cijenu iznad tržišne cijene, ljudi će se suzdržati od kupovine i konzumiranja stvari koje bi inače kupili. Na primjer, društvo možda može zadovoljiti potrebe ljudi za proizvodom s cijenom od 10 dolara koliko su spremni platiti. Ali zbog pogrešne cijene od 20 dolara, doći će do nedovoljne potrošnje.
Slična iskrivljenja događaju se i na tržištu rada. Ako su plaće koje postavi vlada iznad ili ispod tržišnih plaća, radnici će odgovoriti prekomjernom ili preniskom proizvodnjom različitih proizvoda i usluga, u odnosu na vrijednost koju potrošači ulažu u njih.
Pod socijalizmom, vlada čini mnogo više od samog postavljanja cijena. Ona određuje što će se proizvoditi, kako će se proizvoditi, gdje će se proizvoditi i pod kojim će uvjetima ljudi konzumirati ono što se proizvodi. Budući da cijenama nije dopušteno očistiti tržišta, neizbježno dolazi do racioniranja čekanjem za hranom, odjećom, stanovanjem, medicinskom njegom i ostalim potrepštinama. Ljudi troše ogromne količine vremena i truda pokušavajući zaobići racionirajuće birokracije.
Do ovog trenutka nismo ništa rekli o tome zašto bi vlada radila te stvari. Bez obzira na navedene ciljeve, socijalističke vlade gotovo uvijek imaju ekonomski plan. Bez obzira na plan, njegovo provođenje nije u ničijem osobnom interesu.
Pretpostavimo da plan zahtijeva da imate dvije zdjelice riže dnevno, ali vi biste željeli tri. U tržišnoj ekonomiji vi dobivate treću zdjelicu ako ste voljni platiti njezinu tržišnu cijenu. Recimo da je ona 10 dolara. Pod socijalizmom, vama nije dopušteno imati treću zdjelicu ni po kojoj cijeni. Dakle, vaš je poticaj potrošiti do 10 dolara kako biste izmanipulirali racionirajuću birokraciju i dobili treću zdjelicu.
Ili recimo da plan nalaže da radite 8 sati dnevno, ali vi biste radije radili 7 sati. U tržišnoj ekonomiji, ako radite jedan sat manje, vi dobite plaću za jedan sat manje. Uzmimo da je to 15 dolara. Pod socijalističkim planom vi nemate tu opciju. Dakle, vaš je poticaj potrošiti do 15 dolara kako biste izmanipulirali birokraciju i dobili jedan sat slobodnog vremena.
Sad, kad svi na dnu imaju osobni interes poraziti plan koji su kreirali oni na vrhu, pogodite tko pobjeđuje? Socijalizam, gdje god je bio isproban, bio je ekonomska katastrofa.
Kapitalizam se ponekad opisuje kao institucionalizirana sebičnost, dok se socijalizam često opisuje kao institucionalizirani altruizam. Ako išta, istina je upravo suprotna.
Kao što je Adam Smith istaknuo, jedini način povećanja svog prihoda u tržišnoj ekonomiji jest ispunjavanje potreba drugih ljudi. U socijalističkom sustavu, jedini način povećanja svojih prihoda jest potkopavanje plana. Ako to činite često, vi povećavate svoje blagostanje o nečijem tuđem trošku.
Čak i kad bi socijalističke vlade poštovale ljudska prava — čak i kad ne bi zatvarale, mučile i ubijale neistomišljenike — socijalizam još uvijek običnim ljudima nameće ogromne ekonomske okrutnosti. To je razlog zašto su sjeverne europske zemlje koje su koketirale sa socijalističkim idejama naposljetku odustale od njih. Na mnogo načina, skandinavske zemlje su danas više kapitalističke od nas.
Postoji nekoliko primjera ekonomskih sloboda bez političkih sloboda, npr. Hong Kong i Singapur. Ali nemamo primjera zemlje koja je ukinula ekonomske slobode zadržavši pritom političke i građanske slobode.
Lako je razumjeti zašto. Ako vlada kontrolira vaš posao, vašu plaću, vaše životne izbore i gotovo svaki drugi aspekt vašeg ekonomskog života, koliko ćete biti slobodni izazvati vladare na sljedećim izborima? Svi uistinu socijalistički režimi brzo su postali diktature — čak iako su, poput nacističke Njemačke i današnje Venezuele, započeli kao demokracije.
Do ovog trenutka nisam radio razliku između nacional-socijalizma (fašizam) i socijalizma marksističkog tipa (komunizam). Tradicionalna literatura političkih znanosti uobičajeno definira ovo prvo kao privatno vlasništvo s vladinom kontrolom, dok ovo potonje ima i vladino vlasništvo i kontrolu. Opće pravilo glasi: što više vlada na bilo koji način proširuje svoju vlast, to su ekonomsko siromaštvo i zločini protiv ljudskih prava gori.
U 20. stoljeću, otprilike 169 milijuna ljudi su ubile njihove vlastite vlade. To je bio genocid nezamislivih razmjera. Ogromna većina ovih žrtava ubile su socijalističke vlade. Ruski komunisti bili su najgori (65 milijuna), a slijede ih kineski komunisti (35 milijuna) i potom nacisti (20 milijuna).
Iako socijalisti tvrde da se radnici iskorištavaju pod kapitalizmom, niti jedan pohlepni kapitalisti nije bi blizu onoga što su učinili socijalisti.
Staljin, Mao Ce-tung, Fidel Castro i Hugo Chávez živjeli su kao kraljevi i prikupili ogromno bogatstvo dok su se njihovi vlastiti ljudi često suočavali s gladovanjem. Kim Jong-Un i trenutačni vladari na Kubi i u Venezueli slijede njihove stope.
