Sjećam se kad sam jednom kao tinejdžer upitao svog oca: “Koliko je sati?” On je odgovorio rekavši: “Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu — oni koji pitaju koliko je sati i oni koji nose satove.” Nisam mogao odoljeti iskušenju i na to sam odgovorio: “Ne, dvije su vrste ljudi oni koji pojednostavljuju svijet razbijajući ga u dihotomije i oni koji to ne čine.” Naravno, on to nije smatrao smiješnim. I sad mi je žao što sam to rekao jer se stvari ponekad doista svode na jednostavne dihotomije. Jedan primjer je podrška pobačaju po izboru. Koliko god se ovo pitanje može učiniti složenim, postoje samo dvije vrste ljudi u pro-choice kategoriji: poricatelji znanosti i protivnici ljudske ravnopravnosti.
Razlog zbog kojeg pro-choice zagovornike možemo svesti na ovu jednostavnu dihotomiju jest taj što se pro-life stajalište zapravo temelji na istinitosti dvije premise sadržane u jednostavnom silogizmu. Ovaj silogizam stavlja pro-choice zagovornika u jednu od ove dvije kategorije prisiljavajući ga da napadne ili prvu ili drugu premisu. Za one koji nisu upoznati sa silogizmom, koji je popularizirao najveći svjetski pro-life apologet Scott Klusendorf (vidi www.CaseForLife.com), evo ga u njegovoj brilijantnoj jednostavnosti:
PREMISA 1. Pogrešno je namjerno ubiti nevino ljudsko biće.
PREMISA 2. Pobačaj namjerno ubija nevino ljudsko biće.
ZAKLJUČAK. Pobačaj je pogrešan.
Budući da započinjanje argumentacije negiranjem nepravednosti ubijanja nevinih ljudi zvuči bezosjećajno, pro-choice zagovornici gotovo uvijek započnu argument napadom na ovu drugu premisu. Jedan od takvih primjera je dr. Willie Parker s kojim sam debatirao prije godinu dana na kampusu Sveučilišta North Carolina Wilmington (video debate možete vidjeti ovdje). Znajući da Parker rutinski pokušava negirati humanost nerođenog, započeo sam svoj uvodni argument iznošenjem brojnih citata koji demonstriraju široki konsenzus da je nerođeno ljudsko. Evo nekih od citata koje sam koristio:
Embriolozi Moore i Persaid navode: “Zigota je začetak novog ljudskog bića. Čovjekov razvoj započinje oplodnjom.”
Embriolog T.W. Sadler kaže: “Čovjekov razvoj započinje oplodnjom, procesom u kojem se sperma mužjaka i jajna stanica ženke sjedinjuju kako bi stvorili novi organizam, zigotu.”
Čak je i predsjednik Planiranog roditeljstva Alan Guttmacher 1933. godine napisao da se “sve to čini toliko jednostavnim i evidentnim da je teško zamisliti vrijeme u kojem to nije bilo dijelom općeg znanja”.
Profesor filozofije Peter Singer tvrdi: “Nama nikakve sumnje da je, od prvih trenutaka svog postojanja, embrij začet ljudskom spermom i jajašcima ljudsko biće.”
Profesor filozofije David Boonin dodaje: “Ljudski je fetus, uostalom, jednostavno ljudsko biće u vrlo ranoj fazi svog razvoja.”
I, konačno, vršitelj pobačaja dr. Warren Hern navodi: “Dosegli smo točku u ovoj konkretnoj tehnologiji u kojoj više ne postoji mogućnost negiranja čina destrukcije od strane operatera. To je pred njegovim očima. Osjećaj komadanja prolazi kroz forceps poput električne struje.”
Dakle, odluka o napadu na drugu premisu uvijek se obije o glavu. Jednostavni razlog jest taj što među embriolozima postoji apsolutni konsenzus o tome da život započinje nakon začeća. Dakle, oni koji napadaju drugu premisu mogu se sasvim sigurno staviti u prvu kategoriju pro-choice zagovornika, a to su:
PORICATELJI ZNANOSTI
Srećom, pokušaji negiranja znanosti umanjili su se posljednjih godina razvojem tehnologije ultrazvuka. Stoga se poricatelj znanosti čini sve neupućenijim svima osim onom djeliću populacije koja na neki način nikad nije vidjela sliku nerođenog čovjeka putem ultrazvuka. Čak i malo dijete može pogledati na zaslon i razaznati da je beba ta koja boravi u maternici. To nije “neidentificirana mrljotina” ili “masa tkiva”. Takve laži zahtijevaju tamu. Tehnologija je na njih bacila svjetlo.
Dakle, pro-choice zagovornik pobačaja mora se s vremenom pomiriti sa znanošću i umjesto toga napasti prvu premisu. Načini na koji to čini su uvijek predvidljivi. Zapravo, kako je to istaknuo Stephen Schwartz, postoje samo četiri načina na koji se to radi, a koji se uredno uklapaju u akronim SLED:
Veličina (Size). Dopušteno je ubiti nerođeno ljudsko biće jer je manje od rođenog ljudskog bića.
Razina razvijenosti (Level of Development). Dopušteno je ubiti nerođeno ljudsko biće jer je manje razvijeno od rođenog ljudskog bića.
Okoliš (Environment). Dopušteno je ubiti nerođeno ljudsko biće jer se nalazi unutar maternice, dok rođeno ljudsko biće ne.
Stupanj ovisnosti (Degree of Dependency). Dopušteno je ubiti nerođeno ljudsko biće jer za svoj opstanak više ovisi o drugima u odnosu na rođeno ljudsko biće.
Ovo je naročito problematično za pro-choicera koji sebe smatra šampionom ravnopravnosti– osobito u pogledu “S”, “L” i “D” dijelova akronima. Ako se oslanja na bilo koji od ta tri kriterija, on tvrdi da su ili a) manji ljudi manje vrijedni od onih velikih, b) manje razvijeni ljudi manje vrijedni od razvijenijih ili c) više ovisni ljudi manje vrijednosti od manje ovisnih.
No, čak i “E” dio akronima predstavlja problem samoprozvanom šampionu ravnopravnosti. Ako je lokacija fetusa u maternici problematična, onda se to mora temeljiti na načelu tjelesne autonomije. Ali zasigurno ne možete raskomadati ljudsko tijelo, što pobačaj upravo čini, prema teoriji tjelesne autonomije, zar ne? Osim ako je tijelo koje se raskomada na neki način manje vrijedno od tijela čija je autonomija očuvana.
Stoga, bez obzira na to koji dio akronima koriste, oni koji napadaju prvu premisu pro-life silogizma mogu se sigurno staviti u drugu kategoriju pro-choice zagovornika, a to je:
PROTIVNIK RAVNOPRAVNOSTI
Moji pro-life čitatelji trebali bi zapamtiti ovu dihotomiju i koristiti je u svoju korist sljedeći put kad se upuste u raspravu s braniteljem pobačaja. Nikad nemojte priznati njegovu moralnu nadmoć. Jednostavno pređite na stvar i upitajte pro-choicera što je on: a) poricatelj znanosti ili b) protivnik ljudske ravnopravnosti.
Mike S. Adams je američki konzervativni politički kolumnist, pisac, autor i profesor na Sveučilištu North Carolina Wilmington.
