Dana 14. siječnja 1963. godine, demokratski guverner Alabame George Wallace održao je svoj inauguracijski govor koji je uključivao danas sramotnu rečenicu: “U ime najvećih ljudi koji su ikada kročili ovom zemljom, povlačim crtu u prašini, bacam rukavicu pred noge tiranije i kažem segregacija sada, segregacija sutra, segregacija zauvijek.” Koliko se god to danas činilo nezamislivim, to je bio stav Demokratske stranke prije 57 godina. Dok moderna Demokratska stranka osuđuje neosjetljivost Wallaceovog govora, osjećaj u njegovoj pozadini ostaje ključ njihove moći.
Ne optužujem demokrate da su bijeli supremacisti, kao što su bili u to vrijeme, ali oni su još uvijek stranka segregacije. Prošla su vremena političara koji stoje na ulazima koledža, blokirajući ulazak studentima manjine, kao što je to učinio Wallace, oni danas tamo stoje u ime “različitosti”, još uvijek razdvajajući ljude prema njihovim različitostima.
Ako ste gledali bilo koju od demokratskih predsjedničkih debata (za koje rejtinzi većine njih sugeriraju da vjerojatno niste), vidjeli ste sve kandidate, u jednom ili drugom trenutku, kako objavljuju svoje planove “pomoći” ljudima na temelju njihovih nepromjenjivih karakteristika. Drugim riječima, tretiranje ljudi drugačije na temelju stvari o njima nad kojima nemaju apsolutno nikakvu kontrolu.
To je kamen temeljac bigotizma — da su ljudi različiti i da se prema njima treba postupati drugačije zbog njihove boje kože, seksualnosti, itd. Demokrati prethodnih generacija pronašli su put prema moći putem propovijedanja superiornosti jedne skupine ljudi nad drugom. Jesu li doista vjerovali u to ili ne, pitanje je na koje će odgovoriti povijest, to je jednostavno bila taktika koja je funkcionirala.
Kad je taj stav postao izborno neodrživ, stranka se preokrenula. Ili se barem tako činilo.
Segregacija je bila snažan motivator za glasače na Jugu. Demokrati su, u ime moći, spojili svoju želju za njom s putem najmanjeg otpora za njezino ostvarenje. To nije bio previše težak potez, Demokratska stranka bila je stranka ropstva; kad su ih republikanci protjerali u ropotarnicu povijesti, oni su stvorili segregaciju i Jim Crown zakone kako bi zadržali svoje osjećaje na mjestu. Kad im je to propalo, adaptirali su se u ono što su danas.
Svaka od ovih taktika imala je jednaki rezultat — razdvajanje ljudi kako bi lakše manipulirali njima.
Nakon pravnog uništenja segregacije demokrata, Sjedinjene Države bile su na putu postanka “lonca za taljenje”, u kojem su pojedinci tretirani kao takvi; u kojem su Amerikanci Amerikanci, bez obzira na podrijetlo. To nije išlo demokratima u korist.
Popularna narativa ljevice jest ideja da su se svi južnjački rasisti odjednom, nakon zakonodavstva o Građanskim pravima, prebacili u Republikansku stranku. To nije istina. Nixonova “Južnjačka strategija” pripisivala se toj konverziji. Ali Jug se nije našao pod kontrolom republikanaca sve do 1994. godine, a samo 2 izabrana demokrata u Kongresu su zapravo zamijenili stranke u godinama nakon Zakona o građanskim pravima. Jimmy Carter osvojio je Jug, jednako kao i Bill Clinton.
Demokratima je trebalo ponešto vremena kako bi sredili svoje redove nakon Republikanske revolucije 1994. godine, godinama izgubljeni nakon kolapsa svoje segregacijske taktike, ali sada su to učinili. I ako vam to nalikuje na stara dobra vremena, to je zato što i jesu. Segregacija je ponovno u igri.
Odvojeni domovi za studente na temelju boje kože, seksualnosti ili nacionalnog podrijetla. Odvojene ceremonije diplomiranja, odvojeni standardi prijema i zapošljavanja na fakultetima, itd. “Tolerantni” ljevičari obećavaju i implementiraju ciljane vladine troškove i programe temeljene na tim istim karakteristikama. Fraza “osobito (X skupina) od boje”, učestalo je izgovarana na predizbornim kampanjama. Izvlače nas iz lonca za taljenje i stavljaju u zdjelu za podgrijavanje.
Ljudima koji su razdvojeni — obučenima kako bi se identificirali s ljudima koje ne poznaju jer izgledaju poput njih — lakše je manipulirati. Riječ “zajednica” redefinirana je kako bi se odnosila na nepromjenjive karakteristike, a ne na geografiju. Vaše susjedstvo, sve vrste ljudi oko vas, bila je vaša zajednica; sad ljevica želi da vas više zanima što se događa nekome na drugom kraju zemlje samo zbog toga što dijeli vaše etničko podrijetlo, nego ono što se događa s nekim tko živi preko puta ulice koji s vama ne dijelu tu zajedničku karakteristiku.
Meta ove nove “tolerancije” su mladi ljudi; milenijalci. Lakše je ljudima usaditi strah i mržnju neophodnu za djelovanje ove taktike, nego mijenjati mišljenje ljudi koji instinktivno znaju da je sve to smeće. To je razlog zbog kojeg prosvjedi, skandiranja, vrištanje o stradalništvu potječe od tamo. I također zašto od tamo potječu i lažni zločini iz mržnje.
Pisao sam u svojoj knjizi o fenomenu lažnih zločina iz mržnje i zašto su toliko rasprostranjeni. Djeca koja ih prijavljuju poplavljena su idejom ove velike zavjere; sveprisutne skrivene ruke koja radi na njihovom ugnjetavanju. Oni su odlučni uništiti je, ali ne mogu je pronaći jer ona ne postoji. Ali ljudi na mjestima od povjerenja rekli su im da ona postoji. Umjesto preispitivanja onoga što im je rečeno, oni je sami stvaraju kako bi je mogli razotkriti i boriti se protiv nje. Kupnja limenke raspršivača boje i pisanje kleveta na zidovima je mnogo lakše nego prihvaćanje činjenice da su vam lagali.
Ali njima su doista lagali. Amerika nije “fundamentalno”, ovdje ubacite svoju najdražu “-istička” ili “-fobična” riječ, zemlja. Kad studentica ustaje kako bi objavila da u novom multikulturalnom centru ima previše bijelih ljudi i da se zbog toga osjeća nelagodno, vidimo plod tog otrovnog stabla. Činjenica da nije naširoko osuđena zbog rasizma njegovo je gnojivo.
Demokratima su potrebni razdvojeni ljudi, pošto je lakše manipulirati skupinama ljudi nego je to slučaj s većim brojem pojedinaca. Alternativa bi značila pokušaj pridobivanja ljudi s neuspjelim politikama koje osnažuju elite na štetu pojedinaca, a to je još uvijek teže za prodati.
U potrazi za moći, demokrati su oduvijek bili voljni učiniti bilo što. Nestao je san Martina Luthera Kinga da njegovoj djeci neće biti suđeno prema boji njihove kože, već prema sadržaju njihovog karaktera; zamijenjen je s “bilo čime za glas”.
Demokrati su prešli s razdvajanja ljudi prema nebitnim karakteristikama u ime mržnje na razdvajanje ljudi prema nebitnim karakteristikama u ime tolerancije. Taktika se promijenila, ali cilj nikad nije. Ona je bila rasistička u prošlosti i rasistička je sada.
