Tajvan je 81 milju (130 km) udaljen od Kine. Prošle je godine između te dvije zemlje bilo 60.000 izravnih letova, kojima su prevezeni 10 milijuna putnika.
Od dana 16. ožujka, Narodna Republika Kina, odakle potječe virus, imala je više od 80.880 dijagnosticiranih slučajeva i 3.213 smrti. Republika Kina na Tajvanu imala je 67 slučajeva od kojih je samo jedan završio kobno.
Tajvan je pandemiju tretirao odlučno. Kina ju je tretirala ideološki, kao što bi se moglo i očekivati od totalitarne države.
Kina je 31. prosinca 2019. godine rekla Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) da je imala nekoliko slučajeva upale pluća. Tog istog dana, tajvanski centri za kontrolu bolesti započeli su s nadgledanjem putnika koji su stigli iz Wuhana. (Epidemija SARS-a iz 2003. godine učinila ih je skeptičnim prema zdravstvenim podacima koji su stizali iz Kine.) Tajvan je pregledao te putnike i otkrio 36 slučajeva virusa. Na dan 26. siječnja, zabranio je letove iz Wuhana, postavši tako prva zemlja koja je to učinila.
Tajvan je implementirao 124 sigurnosna protokola za virus. Distribuirao je 6,5 milijuna maski osnovnim i srednjim školama, zajedno s 84.000 litara antiseptika za ruke i 25.000 čeonih toplomjera. Javne i privatne zgrade pregledavale su temperature osoba koje su ulazile u njihove prostore. Stambene zgrade imale su antiseptike za ruke u dizalima ili u njihovoj blizini.
Nakon što je Kina napokon priznala da ima problem, trebalo je još mjesec dana prije nego su istraživači iz drugih zemalja ušli u zemlju.
30. prosinca, liječnik iz Wuhana, dr. Li Wenliang i nekoliko njegovih kolega objavili su na internetu upozorenje zbog pojave bolesti slične SARS-u. Lokalna sigurnosna policija ih je uhitila pod optužbom “širenja glasina” i prisilila da potpišu dokument koji opovrgava njihove prethodne izjave. Takva je priroda transparentnosti u komunističkoj državi.
Dr. Li je u međuvremenu umro od koronavirusa.
I dok je Kina bila neučinkovita u suzbijanju koronavirusa unutar svojih granica, bila je i više nego učinkovita u izoliranju Tajvana — njegovom držanju podalje međunarodnih agencija gdje bi njihova stručnost zasigurno mogla napraviti razliku i gdje bi građani Tajvana imali koristi od međunarodne suradnje.
Peking nastavlja blokirati Tajvan od članstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Svjetskoj zdravstvenoj skupštini, tijelu nadležnom za odlučivanje u WHO. Čak su i kanadski premijer Justin Trudeau (teško anti-komunist) i japanski premijer Shinzo Abe pozvali na primanje Tajvana u WHO.
Zahvaljujući Kini, Tajvanu nije bilo dopušteno prisustvovati niti jednom izvanrednom sastanku WHO o koronavirusu. Također ne želi dopustiti Tajvanu primanje ažuriranih informacija od Međunarodne agencije civilnog zrakoplovstva, čime isključuje tu naciju od jednog od najprometnijih međunarodnih putničkih čvorišta na svijetu.
Generalni direktor WHO Tedros Adhanom Ghebreyesus postao je otvoreni navijač Pekinga. Pohvalio je kinesko postupanje s krizom, čak i kad je ta zemlja opovrgavala prijenos virusa s čovjeka na čovjeka i hapsila liječnike zbog “širenja glasina”.
Kineska žudnja za izolacijom Tajvana potaknuta je njezinim pogrešnim vjerovanjem da je otok, kojim Narodna Republika Kina nije vladala niti jedan jedini dan, dio njezinog teritorija. Također uspješno drži Tajvan izvan Ujedinjenih nacija (i čak blokira njegov status zemlje promatrača). Njegovim sportašima dozvoljen je nastup na Olimpijskim igrama samo pod imenom “Kineski Tajpei”.
Možda bi Washington, koji u ukupnom proračunu WHO sudjeluje s 22% (u usporedbi s 12% Kine), mogao uvjeriti Ghebreyesusa i kompaniju da zauzmu realniju perspektivu u vezi sudjelovanja Tajvana u međunarodnim naporima borbe protiv koronavirusa.
Olimpijske igre su sjajan spektakl. Ali utrka na 100 metara nije stvar života i smrti.
