Predsjednik Trump je u nedjelju navečer objavio tweet u kojem je nagovijestio da bi želio okončati sveobuhvatna zatvaranja nakon završetka inicijalnog perioda od 15 dana. Ostali članovi administracije govore da bi ona mogla potrajati još dva do tri mjeseca.
Ali mišljenja dužnosnika savezne vlade vjerojatno nisu toliko važna. Vlade saveznih država slobodno mogu držati svoje karantene neovisno o onome što misli Trump. Newyorški guverner Andrew Cuomo banalne slogane kako bi opravdali potencijalno uništenje svojih gospodarstava.
U međuvremenu, sad nas upozoravaju da je na horizontu 30-postotna nezaposlenost. Kolaps tržišta komercijalnih hipoteka mogao bi uslijediti brzo nakon toga. A to su samo one relativno neposredne posljedice zatvaranja tisuća poduzeća na neodređeno vrijeme. Imajte na umu da je najgora nezaposlenost u američkoj povijesti iznosila 25% tijekom Velike depresije. Najgora koju je vidjela moja generacija bila je 10%. Ovo bi moglo biti tri puta gore od onoga što smo vidjeli i 5% gore od onoga što je vidio bilo tko u američkoj povijesti.
Nadam se, pretpostavljam, da će radna mjesta biti tamo kad jednom vlada pusti ljude da se vrate na posao. Ali ta nada, kao što bi to komentirao CNN, je neutemeljena. Većina malih poduzeća ne može predugo izdržati s nula prihoda, a kamoli nekoliko mjeseci. Čak ni značajno veće neće to uspjeti bez ozbiljnog rezanja troškova.
A što će se u međuvremenu dogoditi s ljudima? Velika većina Amerikanaca već sad živi od plaće do plaće. Kako će uspjeti preživjeti ako zatvaranja potraju više tjedana? Kako će prehraniti sebe i svoju djecu. Kako će platiti najam ili kredit? Čekovi vladinih poticaja ne mogu se smatrati trajnim rješenjem. Da, pošaljite čekove, ali to ne može biti novi način života. Ljudi moraju raditi kako bi se brinuli za sebe i svoje obitelji. Što se događa kad milijuni budu spriječeni u tome na dulji vremenski period?
Pa, nitko ne zna odgovor na to pitanje, pošto se ovakvo nešto nikad nije dogodilo. Niti jedna vlada, koliko sam svjestan, nikad nije svojevoljno zaronila u depresiju, namjerno uništavajući svoje gospodarstvo, kako bi spriječila nekakvu drugu potencijalnu katastrofu. Ako je to put kojim idemo, mi ćemo biti prvi koji će ga isprobati. I mislim da postoje mnogo vrlo dobrih razloga za predviđanje prilično zastrašujućih rezultata takvog eksperimenta.
Oskudica i siromaštvo masovnih razmjera. Pljačke. Neredi. Milijuni beskućnika. A to je samo početak. Zapamtite da je nekim od naših većih gradova, u nedavnoj povijesti, zavladala anarhija i pljačke zbog nekoliko navodno nepravednih policijskih pucnjava. Što će se dogoditi u tim gradovima nakon mjesec dana vladine karantene?
Podržao sam razdoblje od 15 dana koje je Trump inicijalno predložio. Ali ideja da će ono trajati eksponencijalno dulje od 15 dana je ludost. Ta se opcija ne bi smjela nalaziti na stolu. Ne smijemo raširiti ruke i prigrliti upravo onu katastrofu koju bi zatvaranja zapravo trebala spriječiti. Mnogi životi će biti uništeni. Patnja će biti nesagledivih razmjera.
Siguran sam da neće biti u potpunosti “sigurno” vratiti se na posao nakon 15 dana — zapravo pretpostavljam da je 15 dana bio na neki način proizvoljan vremenski okvir — no nemamo drugog izbora želimo li sačuvati našu civilizaciju. Znači li to da moramo širom otvoriti vrata, izletjeti napolje i početi zaražavati jedni druge što bolje možemo? Ne, naravno da ne.
Ali možda bismo mogli slijediti plan poput ovog:
1. Ponovno pokrenuti ekonomiju. Neka mladi i zdravi ljudi rade i hrane svoje obitelji.
2. Potaknite uporabu maski, ili čak zahtijevajte, u određenim granama industrije u kojima postoji osobita vjerojatnost prijenosa bolesti.
3. Zadržite staračke domove u karanteni.
4. Obavijestite ostale rizične ljude da za sad ostanu u svojim domovima.
5. Agresivno provodite testiranja i zaražene stavljajte u karantenu.
6. Pružite financijsku pomoć rizičnim osobama koje ne mogu raditi.
Ne znam hoće li ovakav program riješiti problem ili ne. Pretpostavljam da je to jedan od onih problema koji se ne mogu toliko “riješiti” koliko se njima može upravljati. No, čini mi se da bi se apsolutno najgori slučaj — žestoko širenje virusa, milijuni umiru, bolnice su preplavljene — mogao izbjeći kad bi se slijedili svi ovi koraci. A čak i ako se ne izbjegne, mogao bi se iznijeti argument da takva katastrofa još uvijek nije toliko loša poput one koja bi uslijedila kad bi uništili našu ekonomiju i odjednom bacili milijune ljudi u bijedu i siromaštvo. Čini mi se da bi u najmanju ruku bilo pametnije pokušati izbjeći oba ishoda nego namjerno dovesti do jednog ishoda u namjeri izbjegavanja drugog.
Uzmite ovo s dozom skepticizma. Ja nisam stručnjak. Iako, kad je u pitanju navigiranje ovim neistraženim vodama, postaje sve jasnije da zapravo nitko nije.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
