Na jučerašnji dan u povijesti, 6. travnja 1453. godine, osmanski su Turci započeli svoju sudbonosnu opsadu Carigrada.
Što ju je potaknulo? Uostalom, Turci i Bizantinci imali su postojeće mirovne sporazume. Jesu li Turci imali bilo kakvih “pritužbi” protiv Novog Rima?
Ne, bio je to samo dobri staromodni džihad, potaknut potpuno istom logikom koja je potaknula nebrojene džihade prije njega: preobratiti se u islam, pokoriti se kao drugorazredni dhimmi ili umrijeti. A džihadist koji ga je predvodio bio je vrhovni poglavar osmanske države, sultan Mehmet ili Muhamed II. (vladao 1451.-1481.) — “smrtni neprijatelj kršćana”, da citiram suvremenika. (Napomena: “Mehmet” je engleska transliteracija turskog izgovora “Muhameda”.)
Nakon što je postao sultanom 1451. godine, Carigrad mu je poslao diplomatsko veleposlanstvo kako bi izrazio čestitke na imenovanju; 19-godišnjak je odgovorio rekavši im ono što su željeli čuti. On se “zakleo bogom njihovog lažnog proroka, proroka čije je ime nosio”, napisao je retrospektivno ogorčeni kršćanski suvremenik, “da je njihov prijatelj i do kraja će svog života ostati prijatelj i saveznik Grada i njegovog vladara Konstantina [XI.]”. Iako su mu povjerovali, Muhamed je koristio “onu najosnovniju vještinu prikrivanja i prijevare”, napisao je Edward Gibbon. “Na usnama mu je bio mir, dok mu je u srcu bio rat.”
Ono što je bilo u njegovom srcu ubrzo je postalo očito. Tijekom ranog proljeća 1453. godine, Carigrad, koji je imao otprilike sedam tisuća branitelja, bespomoćno je promatrao dok je stotinu tisuća džihadista i stotinu osmanskih ratnih brodova kretalo prema njemu, opkoljavajući ga kopnom i morem.
I tako je Muhamed 6. travnja započeo bombardiranje. Iako je pokušao ići iznad, kroz i ispod zidina grada, nije previše napredovao. Stoga je nekih šest tjedana kasnije okupio i potaknuo svoje ljude: “Kao što to biva u svim bitkama, neki od vas će umrijeti, kao što je to sudbinom određeno za svakog čovjeka”, započeo je. “Prisjetite se obećanja našeg Poslanika u vezi palih boraca u Kuranu: muškarac koji umre u bitki biti će tjelesno prevezen u Raj i tamo će večerati s Muhamedom u društvu žena, lijepih dječaka i djevica.”
Unatoč tome, sultan Muhamed je znao da se nagrade u ovom svijetu uvijek više preferiraju nego obećanja u zagrobnom životu. Kao što mu je šeik Akshemsettin ranije rekao: “Dobro znaš da je većina vojnika [osobito ozloglašenih janjičara] u svakom slučaju silom preobraćena [u islam]. Broj onih koji su spremni žrtvovati svoje živote za Alahovu ljubav je izuzetno malen. S druge strane, ako ugledaju mogućnost da će se dočepati plijena, oni će jurišati prema sigurnoj smrti.”
Tako se “sultan zakleo … da će njegovi vojnici dobiti pravo opljačkati sve, uzeti svakoga, mušku ili žensku osobu i svu imovinu i blago koje je bilo u gradu; i da ni pod kojim uvjetima neće prekršiti svoju zakletvu”, napisao je katolički prelat koji je nazočio događaju. “Nije tražio ništa za sebe, osim zgrada i zidina grada; sve ostalo, plijen i zarobljenici, biti će njihovi.”
Muhamedovo “proglašenje primljeno je s velikom radošću”, a iz tisuća grla zaorili su se gromoglasni povici “Allahu Akbar!” i “Nema boga osim Alaha, a Muhamed je Alahov poslanik!”
“Oh! Da ste čuli njihove glasove kako su se vinuli u nebo”, divio se kršćanin iza zidina, “zanijemili biste u čudu… Mi… smo bili zadivljeni takvim religioznim žarom i obilnim suzama molili Boga da bude sklon prema nama.” Sve to “najstrašnije vikanje”, odjeknuo je još jedan očevidac, “čulo se sve do 12 milja udaljene obale Anatolije, a mi kršćani smo bili vrlo uplašeni.”
U osmanlijskom logoru su prethodnog dana naređena pokajanja, obredna pranja, molitve i posti, “pod prijetnjom smrću”. Fanatici svih vrsta poticali su muškarce na džihad. Lutajući “derviši obilazili su šatore, kako bi im usadili želju za mučeništvom i uvjerili ih da će provesti besmrtnu mladost usred rijeka i vrtova raja u zagrljajima crnookih djevica [čuvenih hurija]”, napisao je jedan suvremeni povjesničar. Krici su odjekivali kampom na zvuk rogova:
Djeco Muhameda, budite dobrog srca, jer sutra ćemo imati toliko kršćana u svojim rukama da ćemo ih prodavati, dva roba za dukat i imat ćemo takva bogatstva da ćemo svi biti od zlata, a od brade Grka ćemo izraditi uzice za svoje pse, a njihove obitelji će biti naši robovi. Zato budite dobrog srca i spremni veselo umrijeti za ljubav našeg [prošlog i sadašnjeg] Muhameda.
Konačno, 29. svibnja, oko dva sata u noći, Muhamed je otpustio sav pakao protiv Carigrada; na zvukove trublji, cimbala i islamskih ratnih pokliča, topovska vatra obasjala horizont dok su kugla za kuglom završavale u zidinama grada. Zvonjava crkvenih zvona i alarmi samo su pridodali ovom kaosu. Nakon početnog vala topovske vatre, sultan je implementirao svoju strategiju: “sukcesivno angažiranje bez prestanka jedne svježe trupe za drugom”, rekao je svojim generalima, “sve dok se uznemiren i iscrpljen neprijatelj neće više moći opirati.”
Neprestano, val za valom, navirale su horde, svi željni plijena ili raja — ili samo izbjegavanja nabijanja na kolac. S ljestvama i kukama, oni su se borili, grebali, penjali se na zid. “Tko bi mogao opisati glasove, povike ranjenih i jadikovke koje su se mogle čuti na obje strane?”, prisjeća se jedan očevidac. “Vika i buka prelazile su granice neba.”
Do četiri sata ujutro, neprestana topovska vatra probila je zid na nekoliko mjesta, na koja su jurišale osmanske elitne šok-trupe, janjičari — koje su sačinjavali oteti kršćanski dječaci indoktrinirani u džihad — čak i dok su njihovi bivši suvjernici čvrsto držali svoje položaje. Očevidac je ponudio ovo viđenje:
[Branitelji] su se hrabro borili s kopljima, sjekirama, šiljcima i ostalim oružjem za obranu. Bila je to borba prsa o prsa i oni su zaustavili napadače i spriječili ih od ulaska u palisadu. Bilo je mnogo vike s obje strane — izmiješani zvukovi bogohuljenja, uvreda, prijetnji, napadača, branitelja, strijelaca, onih na koje se pucalo, ubojica i umirućih, onih koji su u bijesu i gnjevu činili kojekakve grozne stvari. A to je bio prizor koji je trebalo vidjeti: teška borba prsa o prsa s velikom odlučnošću i za najveće nagrade, heroji koji se hrabro bore, jedna strana [Osmanlije] koji se svim silama bore kako bi odvratili branitelje, zauzeli zidine, ušli u grad i bacili se na djecu, žene i plijen, a druga strana koja ih očajnički hrabro pokušava otjerati i sačuvati svoj imetak, čak i ako ih ne uspije prevladati i zadržati ih.
No, bilo je prekasno. Muslimanska vojska je prevladala i uslijedilo je krvoproliće građana Carigrada — od kojih su mnogi bili sadistički mučeni, silovani i poklani. A “izreka”, kako je primijetio jedan drugi suvremenik, “je bila ispunjena: ‘Započelo je s Konstantinom [Velikim, koji je osnovao Konstantinopol (Carigrad), kao kršćanski “Novi Rim” 325. godine] i završilo je s Konstantinom [XI., koji je umro braneći ga, 1.128 godina kasnije].'”
