IBRAHIM: Džihadistička opsjednutost hurijama, nebeskim bludnicama islama

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Tko su i koja je uloga hurija — arapske riječi koja se izgovara “hoori” i ne razlikuje se previše po značenju i zvučenju od engleske riječi “whore” (kurva) — u islamskom učenju? Ona je, uostalom, oduvijek i zauvijek na ustima islamskih terorista.

Na primjer, prema izvješću palestinskog Media Watch-a,

Nakon nedavnog terorističkog napada u kojem je terorist izbo i ranio 4 izraelska policajca, voditeljica službene palestinske televizije pročitala je pjesmu u čast terorista. Pjesma glorificira mučeništvo-smrt u bitci i navodi da 72 “tamnooke” djevice, koje prema islamskoj tradiciji mučenik ženi, “žude” za palestinskim mučenikom u raju.

Ispravan arapski izraz za te “tamnooke djevice u raju” koje “žude” za mučenicima jest al-hour al-‘ayn, koji se na engleskom jeziku prevodi kao houri(s), iako se izgovara hooris, a ne “hour-ees”. One su nadnaravne, nebeske žene — “krupnih očiju” i “velikih grudi”, prema Kuranu (56:22, 78:33) — koje je Alah stvorio izričito u svrhu vječnog seksualnog užitka svojih miljenika.

Jedan od kanonskih hadisa — izjava koja je pripisana Muhamedu i koju mainstream (sunitski) islam priznaje kao istinitu — koji sve džihadske organizacije redovito prizivaju, sadrži sljedeću Muhamedovu izjavu:

“Mučenik [šehid, onaj koji umre boreći se za islam] je poseban Alahu. Njemu je oprošteno od prve kapi krvi [koju prolije]. On vidi svoje prijestolje u raju. … I on će voditi ljubav sa sedamdeset dvije hurije. [Vidi također Kuran 44:54, 52:20, 55:72, and 56:22.]

Iako hurije zapadnjačkom umu mogu prizvati slike oskudno odjevenih džinova i/ili ostalih divljih priča iz Arapskih noći — i na taj način biti odbačene kao “bajke” koje nemaju sposobnost nadahnuti bilo koga — činjenica jest da je žudnja za tim besmrtnim konkubinama tjerala, u prošlosti i sadašnjosti, muslimanske muškarce na činove samoubilačkog terora, kao što je zabilježeno i u muslimanskim i zapadnjačkim povijesnim izvorima.




“Što se tiče religijskog entuzijazma i revnosti za sveti rat”, piše povjesničar Marius Canard, “sigurno je da su brojni muslimani potaknuti ovim osjećajem. … Postoje brojna izvješća s opisom boraca koji su radosnog srca odlazili u svoju smrt, imajući vizije nebeskih hurija koje su iz pozivale i signalizirale im.”

Doista, hurije su stalno prisutne na bojnim poljima, pozivajući svoje potencijalne ljubavnike — džihadiste — da pojure u njihove zagrljaje upuštajući se u divlje činove “mučeništva”. To je vidljivo još od prvog velikog sukoba Zapada s islamom, tijekom sudbonosne bitke kod Jarmuka (636.). U njoj je jedan musliman naišao na palog druga “pokošenog na tlu i gledao kako je podigao svoje prste prema nebu. Shvatio sam da se je radostan jer je vidio hurije.” Drugi arapski zapovjednik rekao je svojim ljudima da je strmoglavi napad protiv “kršćanskih pasa” jednak “jurišanju u zagrljaj hurija!”. “Muslimanski propovjednici nisu prestajali ohrabrivati borce [kod Jarmuka]: Pripremite se za susret s hurijama velikih crnih očiju”, objašnjava srednjovjekovni perzijski povjesničar. “I kao što to biva, nikad nije viđen dan u kojem je palo više glava nego na dan Jarmuka.”

Skoro tisućljeće kasnije, na noć prije osvajanja Konstantinopola 1453. godine, osmanski su Turci također prizivali hurije kako bi ove potakle borbeni duh muškaraca. Lutajući “derviši obilazili su šatore kako bi ljudima usadili želju za mučeništvom i jamstvo da će provesti besmrtnu mladost usred rijeka i vrtova raja u zagrljaju tamnookih djevica [hurija]”. Tijekom sudbonosne bitke na Mohaču 1526. godine, sedamdeset tisuća muslimanskih osvajača — opisanih kao sljedbenika “džihada i mučeništva”, željnih “vječno sretnog života” s “hurijama” — porazilo je dotad moćno mađarsko kraljevstvo, sagradilo ogromnu piramidu od ljudskih glava i vratilo se u Konstantinopol sa stotinu tisuća robova.

Od samog početka, zapadnjački promatrači potvrđivali su očaravajuće efekte poziva hurijskih sirena. Marko Polo (umro 1324. godine) objasnio je zašto nakon izvršenog atentata na svoju metu, ‘hashashini‘ (odakle podrijetlo vuče engleska riječ “assassin”, nizaritski ismailiti, šijitska sekta) nisu pobjegli, već su čekali da ih sasijeku žrtvini stražari ili ljudi: bili su “željni” ulaska u “raj, u kojem će pronaći sve vrste čulnih zadovoljstava u društvu prekrasnih nimfa [hurija]”.

U “međuvjerskom dijalogu” između kalifa Omera II. i cara Leona III. koji se održao u osmom stoljeću, ovaj potonji je napisao: “Mi [kršćani] ne očekujemo da ćemo tamo [na nebu] trgovati sa ženama koje zauvijek ostaju djevice”, jer “ne vjerujemo u takve budalaste priče potaknute ekstremnim neznanjem i poganstvom”. Ali “za vas koji se prepuštate tjelesnim porocima i za koje je poznato da ne ograničavaju iste, vi koji više volite vaše užitke od bilo čega dobroga, upravo iz tog razloga smatrate nebesko kraljevstvo ništavnim ako nije ispunjeno ženama” za seks, referenca na hurije.

Kad se upoznavao s islamskim učenjima, jedan kršćanin u Španjolskoj se pitao “kakav će biti raj, ako ne gostionica neumornog prežderavanja i bordel vječite nemoralnosti?” Za Nicetasa Byzantinosa, grčkog povjesničara, Kuran je bio “pun bogohuljenja protiv Svevišnjega, sa svom svojom ružnom i vulgarnom prljavštinom”, osobito njegova tvrdnja da je raj jednak “seksualnom bordelu”. To je dovelo do bizantskog osuđivanja Alaha kao lažnog božanstva, naime Sotone: “Proklinjem Boga Muhameda”, pisalo je u jednom ranobizantskom kanonskom obredu.




Ako muslimani, poglavito salafijskog uvjerenja — gotovo svi džihadisti su Salafije — poštuju i nastoje oponašati svijet ranog islama, ne bi trebalo biti iznenađenje što hurije još uvijek imaju čaroban učinak. Dokazi za ovo daleko nadilaze početnu anegdotu u vezi hurija koje “žude” za palestinskim teroristom koji je izbo izraelske policajce — a da ne govorimo o svim ostalim palestinskim činovima terora povezanima uz hurije.

Na primjer, Naa’imur Rahman, musliman iz sjevernog Londona, koji je proglašen “krivim za zavjeru da će raznijeti kapiju Downing Streeta i ubiti Theresu May … bio je motiviran idejom da će ga nakon napada u raju dočekati djevice, priopćio je sud.” Tijekom razgovora s policijskim službenikom na tajnom zadatku, Rahman je rekao da je željan “skinuti glavu [May], da. Želim otići u dženet [raj] kad to učinim. Ne želim se vratiti. Želim da me ubiju, ali samo želim učiniti svoju stvar prije nego me ubiju. … [Ja sam] puno razmišljao o hur al ayn [hurijama]… In sha allah [Alahovom voljom] uskoro ću ih upoznati.”

Prije očajničke bitke za Mosul potkraj 2016. godine, “kalif” Islamske države Abu Bakr al-Baghdadi je rekao: “Svi [koji umru boreći se] bez izuzetka će ući u raj kao mučenici. Štoviše, vi ćete ući u raj s četiri hurije više nego ostali mučenici. Jer, kao što sada stojite uz mene, tako će one stajati uz vas — ili ispod vas ili iznad vas — tako da možete zaboraviti što će vam se dogoditi tijekom nasilja, smrti i degradacije ovog rata.”

Još jedan video koji se pojavio u rujnu 2016. godine prikazuje malog dječaka okruženog drugom djecom koja pjevaju o džihadu i “mučeništvu”: “O, hurije, susrest ćemo se u raju. Mi prihvaćamo vladavinu Alaha. Mi implementiramo šerijat i sunu.”

Kao još jedan primjer koji pokazuje koliko hurije prožimaju islamsku misao, razmislite o njihovom utjecaju na muslimanske žene. Tijekom pitanja i odgovora u emisiji islamske televizije, žena je nazvala kako bi izrazila bijes prema hurijama; dovodile su je do “ludila zbog ljubomore”, rekla je, kad bi gledala svog supruga kako cijeli dan vodi ljubav s tim nadnaravnim prekrasnim ženama na nebu.

Svećenik je odgovorio da će “kad uđeš u raj, Alah ukloniti ljubomoru iz tvog srca. I ne boj se, jer ti ćeš gospodariti nad hurijama i biti njihova kraljica.” Još uvijek zabrinuta, muslimanska žena se žalila: “Ali mora li imati hurije?” Smijući se, svećenik ju je uvjeravao: “Gledaj, kad uđeš u raj, ti ćeš biti ljepša od hurija — ti ćeš biti njihova gospodarica. U redu? I kad uđeš u raj, Alah će ukloniti bilo kakvu ljubomoru ili zabrinutost iz tvog srca.”




Sve ovo je samo podsjetnik da je muslimanski način razmišljanja i motivacija iza džihada mnogostruka i višedimenzionalna — i čak uključuje one koji uopće ne vjeruju u Alaha i zagrobni život.

Nažalost, čini se da malo ljudi na Zapadu razumije ovo. Tako je francuski novinar koji se infiltrirao i proveo vrijeme s Islamskom državom rekao: “Nikad nisam vidio nikakav islam. Nikakvu volju za unaprjeđenjem svijeta”, samo “samoubilački raspoložene” muškarce koji su se radovali svom “mučeništvu”, kako su mu objasnili, njihovom “putu prema raju”, gdje “žene [hurije] čekaju na nas.”

Zapadnim sekularnim umovima koristilo bi kad bi prestali projicirati svoje isključivo materijalističke paradigme na džihadiste — kao kad je Obamina administracija rekla da se ljudi pridružuju Islamskoj državi zbog “nedostatka mogućnosti zapošljavanja” — i početi razumijevati islamske paradigme i motivacije prema njihovim vlastitim uvjetima.