Maršal admiral Isoruku Yamamoto zapovijedao je Japanskom carskom mornaricom u Drugom svjetskom ratu sve do svoje pogibije u travnju 1943. godine. Usprkos dijalogu ovjekovječenom u filmu o Drugom svjetskom ratu iz 1970. godine “Tora! Tora! Tora!, Yamamoto nakon napada na Pearl Harbor vjerojatno nije rekao: “Bojim se da smo ovime samo probudili uspavanog diva i ispunili ga stravičnim gnjevom.”
Ali Yamamoto je vjerojatno ili napisao ili rekao nešto slično: “Mogu nekažnjeno divljati nekih šest mjeseci … nakon toga više ne očekujem uspjeh.”
Yamamoto je sažeo opći osjećaj među japanskim admiralima da će ogromni industrijski kapacitet SAD-a — koji je bio uspavan tijekom Velike depresije — zajedno s pravednim bijesom i gnjevom izazvane američke demokracije zajamčiti uništenje Japanskog Carstva u vrlo kratkom roku.
Bili su u pravu.
Godine 1940., američka vojska brojila je manje od 500.000 pripadnika. U trenutku napada na Pearl Harbor, taj je broj narastao na gotovo 2,2 milijuna. Do 1945. godine, u oružanim snagama nalazilo se više od 12 milijuna Amerikanaca. Bila je to zapanjujuća mobilizacija za naciju s manje od 140 milijuna ljudi.
Amerika je započela rat sa sedam nosača zrakoplova u floti i jednim pratećim nosačem. Do kraja rata, u službi je bilo 27 nosača zrakoplova i 72 pratećih nosača.
Američka mornarica završila je rat s flotom osam puta većom nego što je bila u vrijeme napada na Pearl Harbor. Američka armada postala je 1945. godine veća u ukupnoj tonaži od svih svjetskih flota zajedno.
Još nevjerojatnije, do kraja 1944. godine, američki bruto domaći proizvod premašio je ekonomski učinak svih velikih zaraćenih strana na obje strane Drugog svjetskog rata zajedno: Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Japana, Italije i Njemačke.
Dok se borimo pobijediti koronavirus, izazvana Amerika naveliko govori o restrukturiranju američkog gospodarstva.
Političari obećavaju da će se glavne industrije — farmaceutska, medicinska oprema, rijetki metali, vojna tehnologija — vratiti kući kako bi stvorili nova radna mjesta i bolje zaštitili stanovništvo u trenucima krize.
Postoje i druga obećanja rekalibracija naših odnosa s Kinom kako bi se osiguralo da kad nasljednici SARS-a i COVID-19 pogode naše obale, američki životi neće biti ugroženi zbog dvoličnosti kineske vlade. Na početku izbijanja epidemije, Peking je krio podrijetlo, prirodu i prenosivost virusa, da bi potom lagao o svojoj navodno brilijantnoj kontroli epidemije.
Američka javnost već je počela postavljati teška pitanja.
Je li Sjedinjenim Državama potrebno gotovo 15.000 ljudi koji svakodnevno dolaze iz Kine? U vrijeme kad američki studenti duguju 1,5 bilijuna dolara u studentskim zajmovima, je li pametno upisivanje nekih 360.000 kineskih studenata na američka sveučilišta? Je li sigurno financirati stotine laboratorija na sveučilišnim kampusima koji provode zajednička istraživanja s kineskim akademicima?
Žele li doista Sjedinjene Države smanjiti fracking, koji ih je učinio najvećim proizvođačem prirodnog plina na svijetu i osigurao da Amerika u karantenu ima dovoljno goriva?
Je li mudro ispuštanje dragocjene vode za navodnjavanje u Tihi ocean kad je Kalifornija najbogatiji i najraznolikiji proizvođač hrane u Americi?
Post-virusna Amerika se može probuditi iz ove epidemije i ekonomskog zatvaranja na jedan od dva različita načina.
Prvo, možemo se probuditi kao što smo to učinili 8. prosinca 1941. godine, kako bismo osigurali da Amerikanci kontroliraju svoje vlastite osnove života — hranu, gorivo, lijekove i strateške industrije — bez ovisnosti o neliberalnim režimima. Vojska može preusmjeriti našu obranu protiv nuklearnih raketa, cyber ratova i biološkog oružja. Na domaćem frontu, različitost je u redu, ali u doba nacionalne krize poput ove, jedinstvo koje proizlazi iz povjerenja u zajedničko američko državljanstvo spašava živote.
Naš je drugi izbor nastaviti prepirke i ostati jednako ranjivi kao što smo bili u prošlosti.
Možemo tražiti žrtveno janje i igrati se igre pronađi krivca. Možemo razgovarati ne o Americi u krizi, već o učinku virusa na određene skupine. Možemo odlučiti da li je zločesto ili čak rasističko ili ksenofobno smatrati da je kineska vlada odgovorna za ovo pustošenje virusa.
Možemo ismijavati ideju da Amerikanci ponovno izrađuju svoje vlastite stvari i to nazivati protekcionizmom ili ekonomskim šovinizmom. Možemo provoditi beskrajne kongresne istrage o tome tko je što i kada rekao o virusu i možda ponovno pokrenuti proces opoziva.
Ili možemo imati dvostranačke komisije koje će odlučiti koji je najbolji način vraćanja ključnih industrija u SAD, pripremiti se za sljedeću epidemiju i otplatiti ogroman dug koji smo nagomilali kako bismo porazili COVID-19.
Drugim riječima, izbor je na nama hoće li se Amerika probititi kao urličući div ili kao uplakana beba.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
