U tisku su zabilježene brojne uznemirujuće reakcije kada je riječ o pokrivanju epidemije koronavirusa. Od iskrivljavanja postupaka administracije i kontradiktornosti u kritikama do usredotočavanja isključivo na negativne ishode. Jedna od ostalih uistinu uznemirujućih aktivnosti bilo je izvješćivanje o Kini i njezinoj ulozi u svim ovim svađama oko globalne pandemije.
Tisak se kretao u rasponu od oslobađanja odgovornosti, pa sve do predvođenja inzistiranja Chi-comova (Chinese-communists, iliti kineskih komunjara – op. a.) da se termin “Wuhanski virus” smatra rasističkim, kako bi se odvratila krivnja od podrijetla epidemije. Bilo je malo pokrivanja o pokušajima ograničavanja obavještavanja drugih nacija, oskudnih izvješća o oštrim metodama koje je vlada koristila radi suzbijanja virusa i jedva primjetnih zabilješki o sumnjivom pružanju pomoći Kine — od oštećene zdravstvene opreme do neispravnih testnih setova isporučenih nacijama. Opravdavanje krivnje Svjetske zdravstvene organizacija je još jedna od povezanih stvari.
Naš tisak također iznosi hvalospjeve o tome kako je Kina navodno bila uspješna u suzbijanju svog problema s virusom. Nije bilo previše želje za razmatranjem ove tvrdnje, što je pokazalo njihovu spremnost ponavljanja stranačkih linija koje je pružila vladajuća partija, usprkos dva goruća pitanja. To je ista vladajuća klasa koja je tijekom početnog izbijanja prakticirala sofizam i obmanjivanje, a opet se ne postavljaju pitanja o istinitosti trenutačnih izvješća od tog istog izvora. Uza sve to, ako su Kinezi bili toliko uspješni u svojim naporima zaustavljanja epidemije, zašto ne nude svoje uspješne tehnike ostatku svijeta?
To su pitanja koja naša novinarska klasa ne postavlja. Iako su mnogi zgroženi zbog lakomislenog ponašanja naših medijskih elita u pogledu komunističkog režima, sve to počinje dolaziti u fokus kad se pogleda veća slika. Kako bismo mogli pokazati motivacije koje se nalaze u pozadini ove novinarske znatiželje, najprije moramo baciti pogled na Hollywood.
Nekada davno, postojalo je vrijeme kad su filmski studiji i moćnici u industriji zabave zauzimali militantno stajalište protiv cenzure. Predlaganje bilo kakve izmjene sadržaja u njihovim produkcijama i istog bi vas trenutka optužili da ste fašist koji želi potisnuti umjetnički izraz, a možda čak želite spaliti i knjige! To više nije slučaj. Taj stav je nestao.
Studiji ovih dana redovito rade promjene u svojim filmovima kako bi udovoljili kineskim cenzorima i zadovoljili Chi-com vodstvo. Razlog je eksplozija kineskog filmskog tržišta u posljednjem desetljeću, koje sad premašuje ono sjevernoameričko prema količini filmskih platna. To je unosno tržište za studije i u potpunosti je pod nadzorom kineske vlade. Oni ograničavaju količinu godišnje prikazanih hollywoodskih naslova i čvrsto drže pod kontrolom dopušteni sadržaj. Kako bi ušli na ovo tržište, studiji se pokoravaju postavljenim zahtjevima.
U igri se nalazi više od same zarade na kino blagajnama. Većina studija ovih dana dio su većih konglomerata, a ti su se korporacijski interesi uvelike proširili i na kinesko tržište. Stoga, studio ne smije naljutiti nadležne kineske komunjare s kontroverznim filmskim sadržajem ili riskira uvođenje većih ograničenja na interese matične kompanije. Kad bi, na primjer, Disney izradio film koji bi naljutio Kineze, mogao bi ugroziti ekspanziju svog tematskog parka. Kad bi Sonyjevi filmovi kinematografski uvrijedili komuniste, mogao bi doživjeti odmazdu ograničavanjem pristupa svojoj tehnologiji na tim tržištima.
Sad pogledajte komercijalni sastav glavnih informativnih medija. CNN je dio nove proširene integracije Time Warner-ATT. NBC, a time i MNSBC i CNBS, nalaze se pod okriljem monolita Comcast. Postaje jasno da bi zauzimanje kritičkog stava prema Kini moglo ugroziti interese matičnih kompanija. ATT-u su u igri komunikacije. Comcast također ima svoje interese u komunikacijama, kao i globalni doseg svojih televizijskih odjeljenja. Obje informativne mreže mogle bi utjecati na filmove koji se objavljuju u Kini, osobito u produkcijama Warner Brothers i Universal Pictures.
Pod utjecajem je čak i New York Times. Iako je tehnički neovisni entitet, povijesno prestižne novine objavljuju svoje izdanje na kineskom jeziku. Prije nekih osam godina, to je izdanje objavilo istraživanje o financijama kineskog premijera, nakon čega je vlada blokirala pristup kineskim čitateljima.
Neki će možda imati određenih problema u pokušaju mirenja s činjenicom da bi te mreže zapravo bile spremne formirati svoje narative na temelju korporativnih potreba u drugoj zemlji. No, ponovno, Hollywood ilustrira da se upravo to događa. Godine 2009., MGM Studios producirao je remake filma “Crvena zora” s moderniziranim scenarijem koji je promijenio invazijsku vojsku u SAD iz ruske u kinesku.
MGM, kao studio u financijskim problemima, nema vlastitu filmsku distribucijsku mrežu i zbog toga se morao osloniti na druge kompanije kako bi film stavili u kina. Nevolje su počele kad niti jedna druga kompanija nije odlučila distribuirati “Crvenu zoru“, budući da su sve bile sigurne da će se Chi-comske vlasti razljutiti zbog sadržaja te da bi mogle uslijediti ekonomske represalije. Činjenica da nisu imale nikakvu ulogu u produkciji filma i da su s filmom bile samo neizravno povezane, predstavljala je preveliki rizik. MGM je naposljetku poduzeo smiješne mjere i svoj već dovršeni film podvrgnuo digitalnoj izmjeni slika kako bi na SAD invaziju (presmiješno) izvršila Sjeverna Koreja.
Danas vidimo kako se to odigrava na našim obalama. Korporacijski medijski kompleks mora slijediti direktive kineskih komunista ili bi matične tvrtke mogle doživjeti značajne ekonomske kazne. Sad poplava njihovog već ukorijenjenog antagonizma prema predsjedniku Trumpu i bizarnih narativa kojima nas hrane počinje imati puno više smisla.
