Dok ovo pišem, zabilježeno je više od četvrt milijuna mrtvih od koronavirusa, a to je još daleko od konačnog broja. Znamo da je virus potekao u kineskom Wuhanu, vjerojatno u njegovom virološkom laboratoriju i da su Kinezi tjednima prikrivali činjenicu da je zarazan među ljudima i smrtonosan. Dozvolili su održavanje proslave Kineske nove godine u Wuhanu koja je uključivala desetine tisuća ljudi i također dopustili 5 milijuna stanovnika Wuhana da napuste grad i prošire virus. Osim toga, dozvolili su stotinama tisuća Kineza da otputuju u inozemstvo, proslave Kinesku novu godinu i zaraze ljude u više od 200 zemalja diljem svijeta.
Što god bismo mogli reći o podrijetlu virusa — to je mogla biti posljedica nesreće — ono što ne možemo poreći jest da je prikrivanje kineske komunističke diktature bilo namjerno i proračunato, kao što je najvjerojatnije bio i njezin neuspjeh u zatvaranju svojih granica sve dok se ne zaustavi širenje virusa. Drugim riječima, ovo je bio neprijateljski napad na nedužni svijet, najvjerojatnije opravdan kao pokušaj zaštite kineskog komunističkog režima. Ovaj imperativ za samoočuvanjem bio je toliko bjesomučan da je režim pokrenuo globalnu kampanju optužujući vojsku Sjedinjenih Država za stvaranje virusa, što predstavlja laž toliko monstruoznu da podsjeća na laži koje su objavljivali totalitarni režimi nacističke Njemačke i staljinističke Rusije.
Već gotovo dvadeset godina, otkad je 2001. godine Kina primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju, zapadnjački čelnici pogrešno smatraju kineski režim vrijednim članom međunarodne zajednice naroda. Američki lideri smatrali su ga dostojnim da mu povjere opskrbnu liniju lijekova i ostalih zdravstvenih sredstava koji su od vitalnog značaja za opstanak tijekom pandemije poput ove. Prije 2001. godine, Kina se tretirala kao izgnanička država, politika koja se ukorijenila kad je Komunistička partija preuzela vlast u Pekingu 1949. godine i u godinama koje su uslijedile ubila više od 100 milijuna Kineza u procesu transformiranja Kine u socijalističku državu. Kineska odluka 1950. godine da uđe u rat sa Sjedinjenim Državama i podrži još jedan totalitarni režim u Sjevernoj Koreji također je predstavljala upozorenje Zapadu da tretira Kinu kao neprijateljsku silu kao što ona po svemu sudeći to još uvijek je.
Međutim, tijekom sljedećih pedeset godina, usprkos monstruoznim žrtvama kineske socijalističke transformacije, stavovi Zapada počeli su se mijenjati. To je potaknula smrt diktatora Mao Ce-tunga i uvođenje tržišnih obilježja u kinesku ekonomiju njegovog nasljednika. Reagirajući na takav razvoj događaja, zapadni su čelnici usvojili svojevrsni obrnuti marksistički pogled na moć ekonomije u oblikovanju društva. Naposljetku su povjerovali da će, ako kineski komunisti usvoje ekonomske reforme koje je Svjetska trgovinska organizacija zahtijevala kao cijenu pristupa, ekonomske snage transformirati komunistički sustav i učiniti Kinu dostojnim partnerom u zajednici naroda. Četvrt milijuna nepotrebnih smrti do ovog trenutka trebalo bi biti dovoljno kako bi se ta iluzija napokon ostavila po strani.
Kina je i dalje komunističko društvo, a to znači da njime upravlja kolektivistička ideologija u kojoj pojedinci — poput liječnika iz Wuhana koji su pokušali upozoriti svijet na opasnost i “nestali” zbog svojih pokušaja — ne znače ništa. Kolektivistička društva poput nacističke Njemačke, komunističke Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i pokojne Islamske države utjelovljuju društvene stavove koje dijele zajedničke osobine sa sociopatskim ličnostima, počevši od nepostojanja savjesti kada je u pitanju eliminiranje pojedinaca u korist kolektiva. Ovaj nedostatak savjesti manifestira se u nedostatku dijeljenja informacije koje je mogla spasiti milijune života jer bi to moglo osramotiti ili zaprijetiti kolektivu. Patološko laganje i “osjećaj grandioznosti” koji opravdava njihove laži također su karakteristika sociopatskog ponašanja. To je u prirodi samopravednih ideologija koje misle da spašavaju svijet. Nedostatak savjesti proizlazi (da citiram tehnički tekst) od “duboko ukorijenjenog bijesa .. u njihovoj srži”. Oni “ne vide druge oko sebe kao ljude, već samo kao mete i mogućnosti. Umjesto prijatelja, oni imaju žrtve i suučesnike koji završavaju kao žrtve. Cilj uvijek opravdava sredstvo i ne dozvoljavaju da im išta stane na put.”
Ograničeni, ali zloslutan slučaj ove patologije u kojoj saveznik završava kao žrtva je cenzura Karen Whitsett, afroameričke demokratske zakonodavke iz Michigana. Whitsett je bivša pacijentica Covid-19 koja je osjetila da joj je spašen život kad je na tiskovnoj konferenciji predsjednika saznala o mogućim djelotvornim učincima hidroksiklorokin-sumamed koktela, uzela lijek i ozdravila. Zbog svog grijeha javnog isticanja svog slučaja i izražavanja zahvalnosti predsjedniku, njezini demokratski kolege su je jednoglasno cenzurirali. Rekla je: “Nisam znala da izražavanje zahvalnosti ima političku liniju… Mislila sam da reći hvala vam znači ‘hvala vam’.”
Kad se kolektiv osjeća ugroženim, pojedinac ne znači ništa. I, naravno, u pozadini ovog osjećaja prijetnje koji su osjetili demokrati iz Michigana, stoji njihov poremećeni bijes protiv predsjednika Trumpa, mržnja koja je započela s izborima 2016. godine i koja je eksplodirala tijekom krize koronavirusa.
Kolektivizam — pod zastavom politike identiteta — sad predstavlja dominantnu ideologiju Demokratske stranke. Zato nam unaprijed govore da u slučaju kandidature bijelog muškaraca kao kandidata stranke, potpredsjednik mora biti žena “od boje” — bez obzira na zasluge. Kolektivnost je ono što je važno, a ne pojedinac.
Sve ovo je antiteza individualizma koje se nalazi u jezgri ustavnog okvira koji su stvorili američki osnivači. Ovo je smrt vizije Amerike Martina Luthera Kinga da bi pojedincima trebalo suditi prema njihovom karakteru, a ne prema njihovom članstvu u kolektivu na temelju rase, klase ili spola. Ovo je razlog zašto se ljevica instinktivno identificira i simpatizira s američkih kolektivističkim neprijateljima, bilo da se radi o iranskim mulama, kubanskim komunistima ili palestinskim teroristima.
David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.
