G.K. Chestertonu se često pripisuje zapažanje: “Kad čovjek prestane vjerovati u Boga, on ne vjeruje u ništa. On vjeruje u bilo što.” Tko god je to rekao — bio je u pravu. Mi navodno živimo u skeptičnom dobu. Zapravo, mi živimo u doba nevjerojatne lakovjernosti.
“Smrt Boga”, ili barem umiranje kršćanskog Boga, popratilo je rođenje pregršt novih idola. Oni su se umnožili poput bakterija na lešu kršćanske Crkve — od čudnih poganskih kultova i sekti, do luckastih, subkršćanskih praznovjerja Da Vincijevog Koda.
Nevjerojatno je koliko ljudi doslovno shvaća tu knjigu i misli da je ona istinita. Kao što je poznato, Dan Brown, njezin autor, stvorio je legiju revnosnih sljedbenika koji vjeruju da Isus nije bio razapet: on je oženio Mariju Magdalenu, postao francuskim kraljem i osnovao svoju vlastitu verziju masonskog reda. Mnogi ljudi koji sad odlaze u Louvre tamo su isključivo kako bi bacili pogled na Mona Lisu i to iz jednostavnog razloga što se ona nalazi u središtu knjige Dana Browna.
Pijanista Arthura Rubinsteina svojedobno su pitali vjeruje li u Boga. On je odgovorio: “Ne. Ja ne vjerujem u Boga. Ja vjerujem u nešto veće.” Naša kultura pati od iste inflatorne sklonosti. Postojeće religije jednostavno nisu dovoljno velike: mi od Boga zahtijevamo nešto više nego što postojeći prikazi u kršćanskoj kulturi mogu pružiti. I stoga se vraćamo okultnom. Takozvane okultne znanosti nikad ne otkrivaju bilo kakvu izvornu tajnu: one samo obećavaju da postoji nešto tajno što sve objašnjava i opravdava. Velika prednost toga je što omogućuje svakoj osobi da ispuni prazni tajni “spremnik” sa svojim vlastitim strahovima i nadama. ~Umberto Eco, The Daily Telegraph
***
Prošlotjedni Dan planeta Zemlje došao je usred epidemije koronavirusa. U doba bolesti, smrti i ekonomije omamljene u recesiju, inkoherencija romantične idealizacije prirodnog svijeta koju predstavlja Dan planeta Zemlje očiglednija je nego inače. Kao što trenutačna kriza pokazuje, priroda nije benevolentna majka od koje smo se otuđili i protiv koje je naše pustošenje posijalo egzistencijalne posljedice. Ona je, kao što Keats kaže, “žestoko, vječno uništenje”.
Zbog te pogrešne idealizacije, moderni environmentalisti morfirali su u religiju “crnog tržišta”, kako Chantal Delsol opisuje razne zamjene za pad tradicionalnih vjera. Poput sličnih sustava vjerovanja, kao što je marksizam, romantični environmentalizam umotava se u žargon i kvantitativne podatke stvarne znanosti. To kult čini još opasnijim budući da koristi prestiž i autoritet znanosti kao područje objektivne istine, kako bi kreirao i promicao politike koje su opasne, ako ne i smrtonosne.
Antropogeno globalno zatopljenje je primjer broj jedan. Stoljeće stara hipoteza o povećanju temperature stvorenom povećanjem razine atmosferskog CO2 postala je znanstvena “činjenica”, iako naše razumijevanje globalne klime nije ni izbliza adekvatno za takve tvrdnje. A opet, milijarde dolara godišnje odlaze na “istraživanje” temeljeno na računalnim modelima koji se — kao što smo vidjeli s promjenjivim modelima smrtnosti koronavirusa — oslanjaju na popunjavanje praznina koje ostavlja naše neznanje, proces prožet moralnim i kognitivnim opasnostima. Još više milijardi potrošeno je na subvencije za “zelenu energiju” poput vjetrenih farmi ili solarnih panela, koje ni približno ne mogu zamijeniti jeftinu, učinkovitu energiju koja dolazi od fosilnih goriva i ugljena. Još gore, fanatici globalnog zatopljenja promiču više bilijuna dolara teške politike poput Green New Deala koje nemaju nikakve šanse za ostvarivanje svojih obećanih blagodati.
No, šteta od ovakvih politika daleko je gora za svijet u razvoju koji nema pristup jeftinoj električnoj energiji. Gotovo milijardu ljudi nema pristup električnoj energiji, a 3 milijarde nema čista goriva za kuhanje — to u subsaharskoj Africi ima samo 14% ljudi. Štoviše, prema izvješću Wall Street Journala, “većina zemalja subsaharske Afrike troši po glavi stanovnika samo nekoliko stotina kilovat-sati godišnje — granica između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja prema UN-ovom indeksu ljudskog razvoja iznosi 4.000 kilovat-sati po osobi godišnje. Više od 600 milijuna Afrikanaca — gotovo polovica stanovništva kontinenta — nema dovoljno električne energije.”
Osim što usporava ekonomski razvoj kontinenta, rezultat oslanjanja na drvo i gnojivo za kuhanje hrane dovodi do bolesti očiju i pluća koje godišnje ubiju 1,6 milijuna ljudi. U isto vrijeme, 2,8 milijardi ljudi živi na vrućim geografskim širinama, ali samo 8% njih može uživati u klimatizaciji. Mentalitet koji na takvu bijedu samo sliježe ramenima podsjeća me na ogromne troškove električne energije u Kaliforniji dijelom uzrokovane environmentalističkim mandatima, kao i onima “zelene energije”. Bogatim obalnim elitama koje uživaju u blagim vremenskim prilikama nimalo nije stalo do siromašnije populacije u unutrašnjosti kojoj je potrebna klimatizacija kad termometar po nekoliko tjedana ostaje blizu ili iznad 38 stupnjeva.
Isti je slučaj i s pomodnom demonizacijom genetski modificirane (GE) hrane. Nitko nije uspio dokazati njezine navodne opasnosti. Kao što Paul Driessen i Vijay Jayaraj pišu: “Do danas, samo Amerikanci su konzumirali više od 4 bilijuna obroka hrane s najmanje jednim GE sastojkom — bez ijednog dokumentiranog primjera štete čovjeku ili okolišu.” Doista, ističu autori, “više od 100 dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, medicinu i biotehnologiju reklo je da je GE hrana sigurna za ljudsku i životinjsku konzumaciju.”
I baš kao i rat protiv ugljika, troškove zabranjivanja GE hrane snose manje razvijene nacije kojima su potrebne prednosti GE hrane poput manje uporabe vode i zemlje, otpornosti na insekte, smanjenE potrebe za pesticidima. Još važnije, GE hrana poput Zlatne riže dizajnirana je kako bi pružila vitamin A osobama kojima ga nedostaje zbog neuhranjenosti, što bi poštedjelo milijarde ljudi u nerazvijenom svijetu od sljepoće i smrti. Ponovno gledamo spektakl dobro uhranjenih, bogatih Zapadnjaka, koji obilnu hranu i prehranu uzimaju zdravo za gotovo, dok promiču politike koje koštaju života u svijetu u razvoju.
Ono što nam ovi primjeri pokazuju jest antihumanizam koji prati većinu napora romantičnog environmentalizma. Nije nikakva slučajnost što je nacistička Njemačka bila prva država koja je donijela zakone o zaštiti prirode. Imperativ “krvi i zemlje” zahtijevao je održavanje prirode čistom jednako kao i volk. Nacistički ekolog Walter Schoenichen temeljio je svoje protivljenje miješanju rasa na potrebi za zaštitom ljudske kao i ekološke različitosti. U Americi su početkom 20. stoljeća, environmentalistički pokreti, kontrola stanovništva i eugenika bili usko povezani u svom kavalirskom stavu prema ljudskom životu u blagostanju. Oni su također dijelili svoju nenaklonost kapitalizmu slobodnog tržišta, motoru tehnološkog napretka i rasta koji je stvorio svijet manje podložan prirodno uzrokovanim gladima i bolestima.
Savez radikalnog environmentalizma, zagovaranja kontrole stanovništva i antikapitalističkog ljevičarstva nastavlja produljivati bijedu svijeta u razvoju. Znanstveno osporena, ali uspješna kampanja Rachel Carlson u ranim šezdesetima protiv DDT-a, uzrokovala je smrt milijuna ljudi od malarije, uglavnom u Africi. Spektakularno pogrešne procjene neomaltuzijanca Paula Ehrlicha o globalnoj gladi zbog prenaseljenosti pomogle su legitimizirati nečovječne politike, poput uskraćivanja pomoći u hrani Indiji tijekom gladi 1966. godine. Ehrlich je umjesto toga savjetovao da bi pomoć u hrani trebala biti vezana za programe sterilizacije i kontrole rađanja te je predložio dodavanje “privremenih sterilanata u zalihe vode ili osnovne namirnice” s protuotrovima koji bi se dali tek kad bi populacija dosegla željenu razinu. Također je želio nametnuti “porez na luksuz” na krevetiće, pelene i dječje igračke.
U novije vrijeme, mnogi su environmentalistički pokreti eksplicitni u svom privilegiranju prirode i primitivizma nad čovječanstvom i civilizacijom. Ovakve osjećaje čujemo kod Davida Foremana, osnivača radikalnog pokreta Earth First!, koji tvrdi da “čovjek nije važniji od bilo koje druge vrste”. Isti je slučaj s Billom Devallom i Georgeom Sessionsom, promicateljima “duboke ekologije”. Taj pokret poziva na “ekocentrizam, što znači odbacivanje stava da neki životni oblici (poput ljudi) imaju veću inherentnu vrijednost od ostalih životnih oblika.”
Unabomber Ted Kaczynski, koji je sredinom devedesetih godina pismo-bombama ubio tri osobe i osakatio njih 23, jednako je, baš kao i nacisti, odveo svoja radikalna environmentalistička antiljudska načela do njihovog logičnog zaključka. Ako je ljudska rasa virus ili bakterija koja uništava sav ostali život na zemlji, ona koja nije dostojna života više od vrsta koje uništava, nije li konačno rješenje eliminiranje ljudske rase ili barem uništenje civilizacije i vraćanje ljudi “natrag u pleistocen”, kao što to zagovara radikalni environmentalist Paul Shephard, doba prije poljoprivrede i gradova?
Manifest Kaczynskog, koji su u rujnu 1995. objavili New York Times i Washington Post, bio je ispunjen istim antikapitalizmom i antihumanizmom koji je prožimao mainstream environmentalizam tog vremena. Kirkpatrick Sale, koji je i danas jedan o vidljivijih i nagrađivanijih environmentalista, napisao je o Manifestu: “Unabomber i ja dijelimo mnogo stavova o štetnom učinku Industrijske revolucije, zlima modernih tehnologija, zagušljivom učinku masovnog društva, ogromnom opsegu patnje u svijetu kojim dominiraju mašine i neizbježnosti društvene i environmentalističke katastrofe ako industrijski sustav ostane bez kontrole.” Doista, bestseler Ala Gorea iz 1992. godine Zemlja u ravnoteži, ispunjen je takvim luditskim klišejima, dok je njegov antihumanizam prikriven bljutavom sentimentalnošću i obećanjima o ljekovitom balzamu za devastirane moderne koji su prisiljeni živjeti u “klimatiziranom košmaru”, kao što je romanopisac Henry Miller nazvao modernu Ameriku.
Takvo simpatiziranje s ubojicom poput Salesovog nimalo ne iznenađuje, a njegov antihumanizam prevladava i danas. Nakon što je prošli tjedan naftna industrija doživjela kolaps, kongresnica Alexandria Ocasio-Cortez je tweetala: “[V]i apsolutno to volite vidjeti”, jer “Ovo zajedno s rekordno niskim kamatnim stopama znači da je pravo vrijeme za masovna ulaganja u zelenu infrastrukturu kako bismo spasili naš planet. *kašalj*.” Ubrzo nakon toga uklonila je svoj tweet, ali je ponovno odjeknula iste osjećaje u manje očiglednom i neosjetljivom antihumanističkom obliku. No, kad bi Green New Deal bio implementiran, on bi koštao milijune života i osiromašio bi još milijarde u svijetu u razvoju te izbrisao dobitke iz posljednjih 30 godina koji su podigli milijardu ljudi iz ekstremnog siromaštva i prepolovili stopu smrtnosti dojenčadi.
Antihumanistički environmentalistički hirovi koji su duboko prodrli u našu kulturu, kurikulum i politike su opasni. Oni promiču djetinjasti, disneyevski pogled na čovjekov odnos s prirodom kao na harmoniju izgubljenu zbog industrijskog kapitalizma koji je zapravo, zajedno s liberalnom demokracijom, stvorio povijesno neviđeno bogatstvo, slobodu i slobodno vrijeme milijardama ljudi. Još važnije, njihova je žudnja za zanemarivanjem ljudskih troškova opasna, jer su sve najkrvavije tiranije koje poznajemo poput komunizma i nacizma započele s idejama koje su dehumanizirale njihove neprijatelje i tako opravdale njihovo uklanjanje. Ne bismo smjeli dopustiti da kriza koronavirusa postane “prilika” za progresivce i socijalističke politike — prikrivene romantičnim environmentalizmom koji se slavi na Dan planeta Zemlje — da odvedu našu naciju u propast.
