Jedna stvar koju ćete primijetiti u razgovoru s posvećenim liberalom jest to što ćete voditi produktivniji i iskreniji razgovor s cipelom. Starom, iznošenom cipelom. Uobičajeno bi se ovaj fenomen mogao pripisati neznanju — glupi ljudi su, pa, glupi. Ali mnogi od tih ljudi nisu glupi, barem ne na onaj tradicionalan način. Radi se o bahatosti, vrsti arogancije koja jedino može doći iz ravnodušnosti prema svemu što je suprotno od onoga što žele.
Manifestaciju toga možete vidjeti u reakciji na dokumente koji otkrivaju kako je Obamina administracija špijunirala Trumpovu kampanju. To također možete vidjeti u razdraganosti ljevičara kad god imaju priliku izvijestiti o lošim vijestima u vezi hidroksiklorokina. A to smo ponovno mogli vidjeti u petak kad je Joe Biden nemarno iznio rasistički komentar u radio intervjuu. Nitko od ovih ljudi iskreno ne vjeruje da su sposobni učiniti bilo što pogrešno, budući da progresivci ne vjeruju da išta može biti pogrešno kad to učine u ime njihove agende.
Laganje nije pogrešno ako se laže u svrhu pravdoljubivosti. Krađa nije pogrešna ako se krade u altruističke svrhe. Ubojstvo nije pogrešno ako se ubije loša osoba. Ako to odvedemo do njihovih logičnih krajnosti, dobivate užase fašizma i komunizma, ali ti ljudi to odbijaju vidjeti. Jedna osoba ili nekoliko ljudi, čak i mnogo ljudi povrijeđenih u ime “većeg dobra” nije tragedija. To je statistika.
Prava generala Michaela Flynna su zgažena, njegov život uništen, a on je pristao priznati krivnju tek nakon financijske propasti i prijetnje/obećanja da će ista sudbina zadesiti njegovog sina, ali što onda? On je radio za Donalda Trumpa, a Donald Trump je loš. Sve što je učinjeno u suprotnosti s “lošim” je inherentno dobro ili kako već logika ide.
Zašto bi bila bitna građanska prava jednog čovjeka ili mnogih ljudi koji rade u kampanji, kad je kampanja od osobe koju smatraju novim Hitlerom?
Naravno, korištenje fašističke taktike za borbu protiv percipiranog fašizma temelj je ANTIFA-e, militantnog krila Demokratske stranke. Koncept u pozadini tih taktika sad predstavlja normu za stranku u cjelini.
Barack Obama je razotkriven kao, u najmanju ruku, u potpunosti svjestan špijuniranja. Obamu su obavijestili ljudi koji su znali da u laži o dosluhu nema apsolutno ništa, ali Obama to opravdava jer je u pitanju Donald Trump. Donald Trump mora biti loš. Trump podržava oprečne stavove od demokrata, a demokrati predstavljaju sve ono što je dobro. I tako je sve opravdano.
Osobno sam vidio kako ljudi razdragano pozdravljaju nepovoljna istraživanja o hidroksiklorokinu kao učinkovitom lijeku za COVID-19 kao nešto na čemu možemo biti zahvalni. Zašto? Žele li oni da ljudi umru? Ne. Ali to je rezultat toga.
Postoji više istraživanja i anegdotskih priča da hidroksiklorokin pomaže, nego da škodi, ali te informacije ne završavaju na stranicama društvenih medija ili ne napuštaju usne tih ljudi. Mnogi možda nisu ni svjesni svog jezivog ponašanja i licemjerja, previše zadovoljni u toplini onoga što smatraju političkom pobjedom, ali to je odvratno. Negdje vani, ljudi čiji bi životi mogli biti poboljšani ili čak spašeni hidroksiklorokinom će ga odbiti uzeti zbog entuzijazma s kojim su izvješćivali o “opasnostima” tog lijeka. Njih nije nimalo briga.
A onda je tu i Joe Biden. Senilni, vjerojatni kandidat Demokratske stranke rekao je u petak: “Ako imate problema odlučiti jeste li za mene ili Trumpa, onda niste crni.” Demokrati su prešli iz osjećaja da imaju pravo posjedovati crne ljude na osjećaj da imaju pravo na njihove glasove.
Kad je Biden glasno izjavio ono što demokrati već desetljećima šapuću jedni drugima, ljudi su s pravom bili zgroženi. Ali on je njihov kandidat, stoga je ljevica brže-bolje pokušala opravdati i objasniti njegove riječi. Nikole Hannah-Jones, “novinarka” New York Timesa i dobitnica Pulitzerove nagrade 2020. godine, tweetala je: “Postoji razlika između biti politički crnac i biti rasno crnac. Ja ne branim nikoga, ali svi mi to znamo i trebali bismo se prestati pretvarati da to nije tako.” Čini se kao osoba koja je vrlo zabavna na zabavama, zar ne?
U Washington Postu, učinjena su dva brza pokušaja kako bi spriječili ljude da priznaju ono očito. Prvi je bio Jonathana Capeharta, koji je u svom komadu inzistirao da je Bidenov rasizam “bio očigledno šala”. Proveo je mnogo vremena prebirajući citate i dajući im novi kontekst, što ga je učinilo jedinom šalom u čitavom tom pothvatu.
Nakon toga je i Postov Paul Waldman zagrizao jabuku s člankom naslovljenim: “Što misliti o gafovima Joea Bidena.” Waldman je Joea oslobodio krivnje objavivši da je “ponekad zarobljen u problematičnim pretpostavkama i načinu govora koji je nekad bio mnogo prihvatljiviji među bijelim ljudima nego je to danas”. Godine 1992., Rossa Perota su prozvali rasistom jer je rekao “vi ljudi” gomili koja je slučajno bila crna, ali Bidenova duga povijest rasističkih komentara jednostavno predstavlja njegovu nesposobnost da se prilagodi prihvatljivom govoru za koji su se on i njegova stranka borili stvoriti posljednjih 30 godina?
Njihova obrana je “on nije rasist, on je star i van doticaja”. To samo pokazuje koliko je loše kad je to njihova najbolja opcija.
Joe se odbio ispričati — zašto i bi, u politici Demokratske stranke, on nije lagao — ali je “povukao” komentar (što definitivno NIJE isprika), nazvavši ga “nonšalantnim” i dodavši da “nije trebao biti takav pametnjaković”. On iskreno vjeruje da je jedino u čemu je pogriješio to što je javno to izgovorio, jer vam garantiram da se to redovito privatno, uz salve smijeha, iznosi u liberalnim krugovima. Možete si dopustiti tu “nonšalanciju” kad znate da će se čitavi ljevičarski medijski industrijski kompleks podignuti na noge i obraniti vas. I bio je u pravu. Do ponedjeljka, to će biti kao da nikad ništa nije rekao, baš kao što je to slučaj s optužbom za seksualno zlostavljanje njegove bivše zaposlenice s prilično dokaza iz tog vremena koji je potkrjepljuju.
Dobro je biti demokrat ako vam ne smeta biti licemjer i živjeti suočen s tim.
Duboko u sebi, nitko od ovih ljudi ne misli da su stvarno učinili nešto loše ili da su uopće u stanju učiniti nešto pogrešno. Ne postoji ništa što bi se moglo smatrati lošim u potrazi za onim što smatraju ispravnim. To je ono što im omogućuje ignoriranje njihove doista užasne prošlosti, a to je i ono što ih danas ohrabruje. Imali biste iskreniji razgovor sa starom cipelom nego s liberalom; stara cipela se barem ne pretvara da je ono što nije. I u svim slučajevima, miriši daleko bolje od onoga što istovaruju liberali.
