Ako slušate liberalne medije, iznova se događa Berlin 1933. godine ili možda Moskva 1937. godine ili možda Madrid 1939. godine. Liberalni doslovno pišaju u gaće sa svojim histeričnim urlicima da se američka demokracija nalazi pod neposrednom prijetnjom fašističke diktature. I, naravno, da taj fašistički diktator nije nitko drugi nego predsjednik Donald Trump.
Reagirajući na Trumpov govor o mobiliziranju vojske kako bi zaštitili naše gradove od nezakonitih nereda i pljačkanja, kalifornijska senatorica Kamala Harris imala je ovo za reći:
“To nisu riječi predsjednika. To su riječi diktatora.”
A senator iz Oregona Ron Wyden kreće na barikade kako bi zaštitio američku demokraciju od zločestih fašista:
“Fašistički govor Donalda Trumpa koji je upravo završio graniči s objavom rata američkim građanima. Večeras strepim za našu zemlju i neću prestati braniti Ameriku protiv Trumpovih napada.”
Dakle, to bi bilo to, kraj demokratskog eksperimenta Amerike, trenutak kad su se ugasila svjetla u Gradu na brdu.
Pa, dopustite mi da vas uvjerim da je američka demokracija živa i zdrava. A razumijevanje ove suštinske činjenice je lakše ako bacite pogled na neke prave, stvarne diktature. (I napomena, moderne diktature su liberalna igrališta u usporedbi s diktaturama iz prve polovice dvadesetog stoljeća, poput nacističke Njemačke, tema kojom ću se pozabaviti sljedeći tjedan.)
Volim misliti da znam kako zapravo izgleda diktatura, budući da sam proveo dosta vremena u zemljama u kojima nesumnjivo vladaju diktatorski režimi, poput Uzbekistana, Bjelorusije, Turkmenistana, Sirije, Burme i Kine. Također sam provodio vrijeme u zemljama koje vode autoritarne kvazi-diktature poput Rusije, Kazahstana i Venezuele. U stvari, proveo sam četiri godine radeći u ruskim državnim medijima i iznutra sam vidio na koji način funkcionira takav režim.
Uzbekistan je jedna od mojih najdražih zemalja na svijetu. Samarkand i Bukhara su svojedobno bile važne ispostave na čuvenom Putu od svile iz Europe u Kinu, a njihovo arhitektonsko naslijeđe nije ništa manje od zapanjujućeg. Uzbečka kuhinja je jednako zapanjujuće ukusna. A sami Uzbeci su jedni od najprijateljskijih i najgostoljubivijih ljudi koje ćete ikad upoznati.
Nakon raspada Carstva zla. Uzbekistan je stekao neovisnost. Ali njegovi ljudi su bili sve samo ne slobodni. Bivši šef Komunističke partije Islam Karimov pobijedio je na prvim predsjedničkim izborima 1991. godine i ponovno je izabran 2000., 2007. i 2015. godine u otvoreno namještenim izborima, svaki put s više od 90% glasova. Sve stvarne opozicijske stranke su stavljene izvan zakona, njihovi čelnici bačeni u zatvore, egzil ili smrt. Sve do njegove smrti 2015. godine, Karimov je kao apsolutni tiranin vladao Kazahstanom više od 23 godine.
Izvješće Ujedinjenih naroda opisalo je mučenje koje su provodile vlasti kao “institucionalizirano, sustavno i rasprostranjeno”. Policija i sigurnosne službe rutinski su kidnapirali i ubijali opozicijske ličnosti; silovanja zatvorenika bila su česta. Postojale su raširene glasine da su neki zatvorenici skuhani do smrti. Godine 2005., došlo je do raširenih prosvjeda u gradu Andijanu. Policija je zatvorila sve izlaze s trga Bobur u središtu grada i namjerno natjerala prosvjednike u zamku. Nekih 800 ljudi ubijeno je snajperima i mitraljeskom vatrom. Kad sam bio tamo 2007. godine, znao sam da je to opasna tema za raspravu. Ali kad sam jednostavno pitao ljude “Izvinite, kako mogu stići do trga Bobur?”, u njihovim sam očima mogao vidjeti sirovi strah.
Nije bilo slobodnih medija. Zapravo, kad sam bio tamo, mogao sam pronaći samo jedne novine koje su distribuirane u cijeloj zemlji, četiri stranice dnevno i većina njih uglavnom posvećena pričama koje su na ekstravagantan način hvalile Karimova, a jedna koje se sjećam nosila je naslov: “Predsjednik Karimov primio telefonski poziv od veleposlanika Katara.” Postoji nekoliko televizijskih programa, svi pod vladinom kontrolom i svi posvećeni proglašavanju Karimova najboljim predsjednikom ikad u svjetskoj povijesti. Internet je strogo reguliran i sve internet stranice kritične prema režimu su blokirane. Čak se i privatni razgovori mogu pratiti u svrhu bilo kakvih znakova neslaganja.
Bjelorusija je mnogo manje zanimljiva, osim činjenice da je glavni grad Minsk najsavršeniji primjer grada gotovo u cijelosti izgrađenog u staljinističkom stilu arhitekture. Aleksandar Lukašenko izabran je za predsjednika te zemlje na prvim i jedinim slobodnim izborima 1994. godine. Od tada je ponovno izabran 2001., 2006., 2010. i 2015., uvijek s 80% do 84% glasova.
Bio sam u Minsku uoči izbora 2010. godine. Očekivali su se prosvjedi protiv njegove jednostrane vladavine, uglavnom mirni. Dok samo netom prije sumraka šetao gradskim “Trgom neovisnosti”, primijetio sam desetke autobusa koji su prevozili zastrašujuće OMON (Mobilna policija za specijalne namjene). Ta interventna policija je Lukašenkova pretorijanska garda, lojalna samo njemu i u potpunosti van bilo kakve civilne kontrole. A ti likovi su bili jasno nabrijani, vrteći svojim štitovima za nerede i teškim pendrecima, očigledno željni izaći i početi razbijati glave. Znajući za što su sposobni i ne osjećajući se previše herojski, odlučio sam pričekati ostatak noći u relativnoj sigurnosti svoje hotelske sobe.
Sljedećeg je dana Središnje izborno povjerenstvo proglasilo Lukašenka pobjednikom s predvidljivih 80% glasova (većina post-sovjetskih lidera dobiva izbore s oko 80%, kako bi se pobjeda učinila nadmoćnom, ali ne toliko nadmoćnom da bi se činila lakrdijaškom). OMON je noć prije uhitio na stotine prosvjednika, od kojih su mnogi bili brutalno pretučeni. Dan nakon izbora, KGB (da, još uvijek je tako nazivaju) je uhitila sedam glavnih oporbenih čelnika, a osmi je pronađen mrtav u slučaju koji je službeno proglašen “samoubojstvom”.
Dakle, kako izgleda prava diktatura? Doživotni predsjednici, uvijek iznova izabrani na lažnim izborima. Opozicijske stranke stavljene van zakona, a disidenti maltretirani, zatvoreni, mučeni i ubijani ili, ako su sretni, samo protjerani. Svi mediji su pod državnom kontrolom, a svi pristupi opozicionim pogledima blokirani. Obični građani prisiljeni na pokornost uz pomoć policije i sigurnosnih službi koje stoje iznad i izvan bilo kojih zakona. Plus, zakonodavstva gumenih pečata koja dozvoljavaju diktatoru vladavinu osobnim dekretima i pravosudni sustavi nesposobni i nenaklonjeni prkositi svojim poslodavcima, koji nisu narod, već njegovi vladari.
Sad, koliko ja znam, senatori Harris i Wyden, kao i bivši potpredsjednik Biden i Clintonovi ne trunu u zatvorskim ćelijama u tajnim zatvorima. Stephen Colbert, Chris Hayes i Don Lemon još uvijek su u eteru. Demokrati se još uvijek biraju na dužnosti, a Kongres ne potvrđuje Trumpove želje na njegovu zapovijed. Web stranice New York Timesa i Washington Posta još uvijek su radile kad sam posljednji put provjerio, a niti jedna od tih novina nije posvećena raskošnom hvaljenju predsjednika Trumpa.
Ukratko, Donald Trump nije diktator ili fašist. Ali liberali ga očajnički pokušavaju napasti s tim očigledno lažnim oznakama. “Diktator” i “fašist” su riječi namijenjene zastrašivanju ljudi u vjerovanje da je Trump prijetnja njihovim slobodama i jedini način spašavanja američke demokracije jest glasati za demokrate. To je apsolutno sramotno i pokazuje njihovo patetično nepoznavanje osnovne stvarnosti. Protiv njihovih laži moramo se boriti istinom.
