Imao sam sreću što sam se 1. srpnja 1997. godine našao u Hong Kongu, putujući sa skupinom na čelu s uglednim Bruceom Herschensohnom. Bilo je to izvanredno putovanje, iako s primjesom tuge, dok smo gledali kako britanski brodovi isplovljavaju iz hongkonške luke uvečer 1. srpnja. Spuštanje Union Jacka širom grada dopustilo je trenutak velike tuge, prolazak jedne ere, ustupivši tako mjesto budućnosti ispunjene strepnjom i brigom.
Na putovanju smo imali čast upoznati političara i borca za slobodu Martina Leeja. Lee je baš nedavno uhićen i oslobođen, ali sada će, gotovo sigurno, iznova biti pod prijetnjom maltretiranja i daljnjih uhićenja. William McGurn, viši urednik časopisa Far Eastern Economic Review, također je razgovarao s nama, ponudivši nam nešto nade, ali zasjenjenu upozorenjem. Taj tjedan označio je ključni trenutak u povijesti, onaj koji nitko prisutan u Hong Kongu u to vrijeme nikada neće zaboraviti.
Data su obećanja i garancije; Hong Kong je dobio 50 godina slobode, pod danas zloglasnom politikom upravljanja “jedna zemlja, dva sustava”. I doista, to je funkcioniralo. Nešto više od 20 godina, Hong Kong je bio ulaz i motor koji je pomogao pokrenuti Kinu do izvanrednog ekonomskog uzleta, podignuvši milijune iz siromaštva. Hong Kong je za ostatak svijeta bio portal u Kinu i grad je nastavio napredovati. Vladavina zakona, sigurnost ugovora, neovisno sudstvo i slobodni tisak bili su nasljeđa britanske vladavine.
Međutim, sve ovo je izgubljeno posljednjih dana s novih zakonom o nacionalnoj sigurnosti koji je Hong Kongu nametnula kontinentalna Kina. Jednostavno rečeno, Hong Kong je izgubio svoju slobodu.
To zasigurno nije prošlo bez borbe; posljednjih nekoliko mjeseci obilježilo je bezbroj prosvjeda i demonstracija slobodoumnih ljudi Hong Konga. Bio je to veličanstven prizor, gledanje tisuća prosvjednika na ulicama Hong Konga koji nose američke zastave, izgovarajući riječi slobode. Bilo je impresivno vidjeti kako Amerika i dalje predstavlja svjetionik prema kojem svi gledaju, svjetlo slobode koje svoj sjaj baca u svaki kutak svijeta.
Toliko je žalosno i poražavajuće ironično da se američka zastava i američki ideal toliko poštuje u srcima i dušama ovih hrabrih boraca za slobodu na ulicama Hong Konga, dok gledamo kako se ovdje u našoj vlastitoj zemlji, na našim vlastitim ulicama, na američku zastavu i ideju pljuje, gazi i omalovažava.
Hong Kong je trebao dobiti 50 godina slobode. Obećanja data, obećanja prekršena. Ali jesmo li doista iznenađeni? Gajili smo lažne iluzije da će polu-slobodno tržišni kapitalistički ekonomski sustav na neki način promijeniti politiku kineskog vodstva i vlade. Te nade su propale. I što sad dolazi dalje?
Golemo je pitanje koliko dugo će Tajvan ostati slobodan? Čak i s obrambenim sporazumima i bliskim vezama između Tajvana i Sjedinjenih Država, nema nimalo sumnje da će Narodna Republika Kina brzo reagirati kako bi Tajvan inkorporirala u kontinentalnu Kinu. Anschluss nije gotov, postoje i drugi zalogaji jabuke za kojima žudi proždrljiva Kina.
Moramo razumjeti s čime se suočavamo; Kina je pretrpjela ono što oni nazivaju i smatraju stotinu godina nacionalnog poniženja. Od Prvog opijumskog rata 1839. godine do komunističkog preuzimanja zemlje 1949. godine, Kina je bila izrezbarena i podređena Engleskoj i drugim silama, uključujući Japan. Strani sporazumi, gubitak Hong Konga, Tajvana i ostalih dijelova Kineskog Carstva, istovarivanje opijuma i pustoš uzrokovana tom epidemijom, donijeli su razaranje.
Onako usput, ako se pitate zašto Kina preplavljuje SAD s fentanilom i ostalim izrazito ovisnim drogama, uzrokujući neviđenu ovisnost i smrti među američkom populacijom, ne gledajte dalje od paralele britanskog uvoza opijuma u Kinu u 19. stoljeću.
Čelnici Crvene Kine nisu zaboravili ta kršenja njihove autonomije; sad kad imaju priliku, pokušat će ispraviti svaku od tih povijesnih nepravdi. Nije pitanje hoće li krenuti na Tajvan, već je pitanje kada. Tajvan je sljedeći korak, prvi od mnogih. Kina će primijeniti istu taktiku u svojim sporovima s drugim azijskim zemljama, prvenstveno zbog spora oko Otočja Spratly s Tajvanom, Malezijom, Filipinima, Vijetnamom i Brunejom. Tu je također i spor oko Otočja Senkaku ili, kako ih Kina naziva, Otočjem Diaoyu, s Japanom.
Ključno je shvatiti da se ne suočavamo sa sklerotičnim Sovjetskim Savezom iz 1980-ih godina. Moramo skinuti naočnjake i shvatiti ono s čime se suočavamo. Dok je Sovjetski Savez plesao na rubu propasti u posljednjim godinama Hladnog rata, Kina je nacija na vrhuncu svoje moći. Kina više nije zaostala ruralna zemlja trećeg svijeta koja izrađuje jeftino plastično smeće i proizvode isključivo namijenjene policama u Wal-Martu. Ne samo da nas dostiže, već nas je i nadmašila u mnogim područjima umjetne inteligencije, robotike, kvantne fizike, napredne tehnologije i mnogim drugim stvarima.
Izjave da je Kina spremna za skorašnji kolaps jednostavno su nerazumne, ali također i nebitne. Čak i kad bismo mislili da bi se to moglo dogoditi, moramo biti spremni za suprotno, kontinuirani preporod Kine koja bi do sredine stoljeća trebala postati dominantna super sila.
Posljednja misao i nada. Amerika mora podržati britanskog premijera Borisa Johnsona u njegovoj ideji nuđenja izbjegličkog statusa svima onima u Hong Kongu koji se žele spakirati i napustiti nadolazeću diktaturu i autoritarni vlast te se preseliti u Britaniju. Dopustite im donošenje svojih snova o ljubavi prema slobodi na naše obale i omogućite im napredak u Americi. Mi smo još uvijek posljednja i najbolja nada za slobodu. Ta tvrdnja i dalje stoji, čak i s toliko njih koji pokušavaju nametnuti autoritarnu vlast ovdje kod kuće.
