Najnoviji spomenik koji se našao na udaru ljevice jest onaj za čije će rušenje vjerojatno trebati nešto više od lanaca i male skupine vandala. Mount Rushmore, simbol “bijele dominacije” i “bijele supremacije” — i, sad još gore, mjesto održavanja govora predsjednika Trumpa — treba, kao što je to objasnio nedavni članak New York Timesa, “preispitati“.
Predsjednik plemena Oglala Sioux, Julian Bear Runner, vjeruje da bi spomenik trebalo “srušiti”, ali ne eksplozivom. Dizanje u zrak ogromnih 18-metarskih lica uklesanih u planinu bi, slaže se Bear Runner, vjerojatno uzrokovalo malo veću štetu od bilo koje vrste nespecificirane štete koja je uzrokovana njihovom stalnom prisutnošću. Možda jednostavno možemo staviti ogromnu ceradu preko njih. Ili — evo bolje ideje — na svaku skulpturu možemo zalijepiti doista veliku verziju onih klaunovskih naočala s lažnim nosevima i smiješnim brkovima.
No, najzanimljiviji dio zakašnjelih negativnih reakcija na Mount Rushmore jest opetovana tvrdnja da se moramo pokajati zbog spomenika i na neki ga način ukloniti jer je izgrađen na “ukradenoj” zemlji. Senatorica Tammy Duckworth također je odjeknula ovu temu tijekom vikenda, proglašavajući zemlju “ukradenom” od “Indijanaca”, koji su je stekli “tijekom trajanja sporazuma”. Kao što to mnogi ljevičari imaju običaj raditi, Duckworth je govorila o Indijancima kao da su jedna homogena i jedinstvena skupina. Amerikanci su ukrali zemlju od “Indijanaca”, općenito, kaže ona. Što je nešto nalik izjavi da su Britanci “ukrali zemlju od Azijaca” kad su okupirali Indiju. Ne, oni su je uzeli od Indijaca, a ne od Kineza ili Vijetnamaca, a ta je razlika važna. Doista, ljevičari bi uobičajeno prvi tvrdili da je brisanje ili minimiziranje takvih razlika rasističko.
A opet, postoji razlog zašto je “mi smo ukrali zemlju” rulja neodlučna ulaziti u detalje oko toga od koga smo je ukrali. Taj problem više nego korisno ilustrira članak PBS-a, koji kaže da su Crna brda (Black Hills – planinski lanac u kojem se nalazi Mount Rushmore) bila prisvojena od Lakota Siouxa, koji su bili “izvorni stanovnici tog područja”. Lakote su bili izvorni stanovnici Crnih brda na isti način kao što sam ja prva osoba koja je iskusila ljudski let kad sam u ožujku zrakoplovom letio od Baltimorea do Charlottea. Što znači, nisam. A nisu ni oni. I to ni izbliza.
Na području Crnih brda postoji ljudsko prisustvo još od prapovijesnih vremena. Od tog doba pa sve do američke “krađe”, mnoge su se skupine ljudi borile, često prilično brutalno, za kontrolu nad regijom. U nešto novije vrijeme, pleme Arikara doselilo se na to područje otprilike u vrijeme kad je Kolumbo prvi put zaplovio oceanskim plavetnilom. Ubrzo nakon toga, plemena Cheyenne, Kiowa, Crow i ostali stigli su kako bi se izborili za svoj vlastiti udio u tom željenom planinskom lancu. Naposljetku, u 18. stoljeću je stiglo pleme Lakota — navodni “izvorni stanovnici” — otjeralo sve svoje konkurente i uspostavilo kontrolu nad područjem. Vrijedi napomenuti da za indijanska plemena “otjerati konkurenciju” često znači nasilje i pljačku.
SAD nisu uzele Crna brda od njezinih izvornih stanovnika. Izvorni stanovnici su već odavno bili protjerani ili istrijebljeni od drugih indijanskih plemena, koji su primili jednaki tretman od sljedećeg plemena, koji su ga primili od sljedećeg i tako dalje. Umjesto toga, bilo bi ispravnije reći da su SAD uzele Crna brda od posljednjeg plemena koje ih je uzelo od prethodnog plemena koja ih je uzelo od onog prije njih. Ovo ne predstavlja puko cjepidlačenje. Poanta je u tome da bijeli doseljenici i pioniri, pokušavajući zauzeti i osvojiti novu zemlju, nisu uveli nekakav novi užas na kontinent. Oni su jednostavno igrali istu igru osvajanja koju su igrala indijanska plemena — onu koju su igrali svi ljudi, posvuda po svijetu — još od zore ljudske civilizacije.
Jednostavno je apsurdno tretirati “krađu” zemlje Europljana i Amerikanaca kao jedinstveno zlo za koje se moramo pokajati i posramljeno srušiti naše spomenike. Ratovi osvajanja vođeni su u ovom dijelu svijeta tisućama godina prije nego je bijeli čovjek stigao na ove obale. Ropstvo, mučenja, ubojstva, silovanje, pljačke — sve to bila su uobičajena obilježja indijanskih sukoba. Bijeli čovjek je uskočio u taj okršaj, nije ga izmislio. To je jednostavno način na koji je svijet funkcionirao, davno prije klimatizacije i Taco Bella i računa na Twitteru.
I zasigurno ne možemo reći da su bijeli ljudi bili jedinstveni u svom barbarizmu. Takve tvrdnje su dokazano apsurdne čak i letimičnom studijom plemena poput Comanchea, koji su bili poznati po mučenju beba i pečenju živih zatvorenika; ili Irokeza, koji su počinili kampanju istrebljenja protiv Hurona tijekom stoljeća koje je prethodilo osnivanju Sjedinjenih Država. Kao što SC Gwynn objašnjava u svojoj knjizi “Carstvo ljetnog mjeseca”, mnoga indijanska plemena u Sjevernoj Americi bila su brutalna i ratoborna. A to još ne govori ništa o mezoameričkim plemenima, poput Azteka i Maja, koji su se bavili ljudskim žrtvovanjem u razmjerima koje je gotovo nemoguće pojmiti. Arheolozi još uvijek otkrivaju beskrajne i ogromne kule lubanja (tzompantli ) u kojima su držane odsječene glave poklanih žrtava.
To ne opravdava mnoge činove brutalnosti koje su počinili Španjolci ili bilo koja druga skupina Europljana ili Amerikanaca tijekom 400-godišnjeg sukoba civilizacija između bijelog čovjeka i Indijanca, ali podvlači potrebu za povijesnim kontekstom. To je bilo surovo i nasilno doba, a svijet su ukrotili i naselili surovi i nasilni ljudi. Moramo biti zahvalni što si možemo priuštiti luksuz osjećati se sramežljivo radi toga.
Mnogo toga je rečeno o povijesnim grijesima bijelih zapadnjaka. Mi se sad već godinama suočavamo s njihovih grijesima i siguran sam da će to suočavanje potrajati još neko vrijeme. Ali ako se ovo suočavanje dogodi u vakuumu, bez uzimanja u obzir kontekst vremena ili brutalnosti neprijatelja s kojima su se zapadnjaci susretali, ostat ćemo pod dojmom da su današnji bijeli ljudi potomci najvećih zločinaca u povijesti i da ništa što su učinili nije bilo opravdano, a kamoli vrijedno divljenja ili slavljenja. A njegovanje ovog pogrešnog dojma je, naravno, i poanta. Ali oni od nas koje zanima istina i poštenje ne bi se trebali složiti s tim.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
