Nakon što su se europski čelnici tijekom ovotjednog summita EU dogovorili o financijskoj pomoći zemljama koje su najviše pogođene pandemijom, mnogi se Nijemci već počinju pitati zašto bi trebali toliko doprinijeti zemljama poput Španjolske i Italije.
Oni tvrde da su u mnogočemu Španjolci i Talijani imućniji od njemačkih građana.
Iako se u početku ovo može činiti kao totalna glupost, zagovornici tog uvjerenja imaju sljedeći ozbiljan argument: Tko je zapravo bogatiji? Osoba koja zarađuje, npr. 1.890€, ali je u najmu i nema gotovo nikakvu imovinu ili osoba koja zarađuje jedva polovicu toga, ali posjeduje svoj stan i još svaki tjedan može posjetiti roditeljsku vikendicu?
Spor oko “pravog bogatstva” može se proširiti na čitave države i upravo je to osnova argumenta kritičara.
Iako su Nijemci motor europske ekonomije i, u pogledu BDP-a, jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, ta je činjenica točna samo kad se odnosi na zaradu, ali ne i na privatno vlasništvo.
Prema naširoko korištenoj statistici Credit Suisse-a, prosječni Nijemac posjeduje srednju neto imovinu bez duga u vrijednosti od 35.310€, dok prosječni Talijan u imovini ima 91.889€, a Španjolac čak 95.360€.
“Oni imaju više imovine. Dakle, zašto bi mi plaćali Talijanima i Španjolcima?”, postavlja se pitanje u naslovu njemačkog tjednika Focus.
Od 750 milijardi eura koje EU priprema za upumpavanje u gospodarstvo pogođeno koronavirusom, gotovo šestinu (130 milijardi) će platiti “bogati” Nijemci, osobito u korist zemalja južne Europe.
Na primjer, Talijani i Španjolci, kojima je namijenjen velik dio te pomoći, ne samo da posjeduju veću imovinu po stanovniku od Nijemaca, već također imaju mnogo veći udio u vlastitom stanovanju.
Dok u Njemačkoj u vlastitoj kući ili stanu živi 51 posto populacije, taj postotak u Italiji iznosi 71,4, a u Španjolskoj 77,1.
Ponovno, dok veliki dio Nijemaca živi u iznajmljenim stanovima ili kućama, oni “doprinose” onima koji svaki dan s balkona vlastitih kuća gledaju more u Livornu ili Napulju.
Teoriju o nepravednoj redistribuciji novca unutar EU također podržava činjenica da Talijani imaju visok nacionalni dug, ali kad je riječ o privatnim dugovima građana, oni su najmanje zadužena zemlja u Europi. Drugim riječima, Italija je prezadužena zemlja, ali u njoj paradoksalno žive bogati i nezaduženi ljudi.
Možda zvuči kontradiktorno, ali statistički je to istina.
Njemački je ekonomist Daniel Stelter, zajedno s drugima, sad došao do “grešne” ideje o tome treba li Italija sama sebe izvući iz nevolje jednostavnim prebacivanjem dijela novca svojih “bogatih” građana u državni proračun kako bi njime pokrili državni proračun i javne rashode. Prema ekonomistu, to bi bilo čišće i pravednije rješenje od stalnih poziva Italije za financijskom pomoći drugih EU zemalja, osobito Njemačke.
Prema Stelteru, ako Italija uvede 20-postotni porez na privatno vlasništvo u zemlji, prikupila bi toliko novca da bi omjer njezinog nacionalnog duga i BDP-a odmah pao s trenutačnih 134 posto na 30 posto.
S 14-postotnim porezom na imovinu, dug bi navodno pao na 60 posto BDP-a. A opet, i to je prema Stelteru važno, prosječni Talijan bi još uvijek posjedovao više imovine od prosječnog Nijemca.
Međutim, neke su analize zaključile da, naravno, čitava ova stvar nije tako jednostavna. Općenito govoreći, pitanje tko doprinosi i tko uzima ne ovisi samo o brojkama BDP-a, već također i o načinu života u svakoj zemlji. I uopće nije slučaj da su neke nacije ljenije od drugih.
Na primjer, u slučaju Italije, visoki udio privatnog stanovanja i imovine općenito je protuteža nižoj socijalnoj potrošnji. Dok Njemačka na socijalne troškove u prosjeku godišnje troši 10.778€ po stanovniku, uključujući naknade za nezaposlene, socijalnu pomoć i druga socijalna plaćanja, to u Španjolskoj iznosi 7.857€ i 6.125€ u Italiji.
Dok je država u dugovima i stoga biva sve siromašnija, populacija zadržava svoju imovinu kao svoje glavno socijalno osiguranje.
Činjenica da su Nijemci poznati po tome što su turisti koji velikodušno troše svoj novac u inozemstvu također nosi svoje posljedice. Mnogi od njih radije troše na putovanja umjesto na hipoteke i to je zato što samo 20 posto stanara troši više od 40 posto svojih prihoda na stanarinu. U Španjolskoj je to 42 posto stanara i zbog toga su ljudi u toj zemlji više motivirani za kupnju vlastitog stana ili kuće.
I Talijani i Španjolci žive drugačije od Nijemaca, međutim, njihov je način života uz državnu politiku doveo te vlade do još više zaduženja i, posljedično, veće potrebe za pomoći EU-a.
Koji je način života bolji za budućnost EU u cjelini? Njemački ili talijanski? I je li uopće održivo da takvi različiti modeli djeluju jedan uz drugog unutar Unije? Prema njemačkim ekonomistima, zasad je sigurna samo jedna stvar: Tako dugo dok se BDP i zarada — a ne imovina — uzima u obzir kao mjerilo bogatstva, Njemačka će biti najveći neto platitelj.
Ekonomisti poput Steltera upozoravaju da pokušaj rješavanja svih financijskih poteškoća s idejom njemačkog “proračuna bez dna” možda neće uspjeti u budućnosti. Njemačka se također suočava s problemima kao što su, na primjer, demografske promjene.
Stelter tvrdi da će u budućnosti mnoge zemlje EU-a prvo morati tražiti pomoć od svojih najbogatijih građana, a tek nakon toga od Bruxellesa ili Nijemaca. Prema njemu, Njemačka bi trebala nastaviti pomagati Italiji, ali uglavnom u obliku izravnih investicija, zajmova i sveobuhvatne podrške zdravstvenog sustava.
“Međutim, zauzvrat bismo trebali više težiti sudjelovanju talijanskog privatnog sektora”, rekao je ekonomist.
