Članak objavljen ovog tjedna na CNN-u vrijedan je pomnijeg razmatranja, budući da otkriva totalnu inkoherentnost i objesnu samokontradikciju narativa “Amerika je rasistička i zla”. Članak pod naslovom “Spakirala je kofere, napustila posao u policiji i preselila se u Meksiko nakon smrti Georgea Floyda”, priča nam o ženi po imenu Demetria Brown koja je, kao što sugerira naslov, pobjegla od navodnog sustavnog progona u Americi i potražila utočište u drugoj najnasilnijoj zemlji na kugli zemaljskoj (odmah iza Sirije).
Isječak iz članka:
Dana 1. lipnja, tjedan dana nakon Floydove smrti, [Brown] je napustila svoj posao službenice u pritvoru Odjela za uvjetnu slobodu okruga Los Angeles. Usred globalne pandemije koronavirusa, prodala je svoju kuću, strpala svoje stvari u 13 platnenih torbi i preselila se u Puerto Vallartu na meksičkoj obali Tihog oceana.
42-godišnja Brown jedna je od mnogih Afroamerikanaca koji trajno napuštaju Sjedinjene Države zbog mnogih razloga, uključujući rasizam i strah od policijske brutalnosti. Njezin let sletio je u njen novi rodni grad 25. lipnja, točno mjesec dana nakon Floydove smrti.
Obavještavaju nas da Brown nije jedina koja bježi iz Amerike u navodno bolje zemlje u kojima se osjećaju “sigurnije”. Više iz CNN-a:
Za Brown, sljeđenje njezinog srca i život bez straha od rasizma značilo je preseljenje u odmaralište 1.200 milja udaljeno od grada u kojem je radila kao službenica u pritvoru od 2004. godine.
Meksiko je posjetila nekoliko puta prije nego što je odlučila preseliti se u naciju za koju State Department kaže da je dom 1,5 milijuna američkih građana. Taj broj uključuje djecu rođenu u SAD-u koja su se vratila svojim meksičkim roditeljima, američke umirovljenike i digitalne nomade.
Svoj potez nazvala je najboljom odlukom koju je ikad donijela. Iako Meksiko nije savršen i ima svojih vlastitih problema, ona kaže da se nikad nije susrela s rasizmom u turističkoj destinaciji koju je proslavio film iz 1960-ih, “Noć iguane”.
Naravno, budući da je toliko posvećena jednakosti i socijalnoj pravdi, Brown, koja je sad trenerica života i putopisna blogerica, odlučila je živjeti u odmaralištu u koje dolaze bogati ljudi kako bi ih tetošili osiromašeni mještani. To bi joj trebalo priuštiti određenu razinu izolacije i zaštite od užasa koji su svakodnevni dio života mnogih Meksikanaca. Ali to ne mijenja činjenicu da je Meksiko, po svako zamislivoj mjeri, znatno lošiji od Sjedinjenih Država.
Meksička stopa ubojstava je 7 puta viša. Korupmiranost policije je toliko loša da se uhićuju čitavi policijski odjeli zbog toga što se nalaze na platnim listama narko kartela. A onda je tu i problem odsječenih glava koje se kotrljaju ulicama. A što je s rasizmom? Zanimljivo, sam CNN je izvijestio da se rasizam u Meksiku “skriva na otvorenom” i da “najbolji, najplaćeniji, najvažniji poslovi [u Meksiku] često odlaze onima koji, osim što imaju najbolje obrazovanje i najjače veze, imaju najsvjetliju kožu.”
A što je s postupanjem prema imigrantima? USA Today izvješćuje da se prema imigrantima u Meksiku postupa “daleko gore” nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Za osobu koja se preseli u Meksiko, osobito iz zemalja na jugu, postoji velika mogućnost da će ga oteti kartel ili opljačkati i iznuditi policija i vladini dužnosnici. Doista, Meksiko je daleko stroži — i na legalan i na ilegalan način — prema imigrantima i izbjeglicama.
A ako Brown misli da je Meksiko barem mjesto na kojem vlada jednakost u prihodima, ona je ponovno u zabludi. Ogromna većina bogatstva zemlje koncentrirana je u rukama elita, dok gotovo polovica stanovništva živi u siromaštvu. Za usporedbu, stopa siromaštva u Sjedinjenim Državama je manja od 12 posto.
Meksiko je manje siguran, manje pravedan, manje tolerantan i manje progresivan i to u svakoj kategoriji. Iako sam siguran da su njegova odmarališta i dalje lijepa — pod uvjetom da ne putujete predaleko izvan njih i ne budete opljačkani od federalesa ili kidnapirani od kartela.
Ali ovo je, kao što sam rekao, poučno. Oni koji se žale na sve navodne sustavne probleme u Americi uobičajeno imaju djetinjasto pojednostavljeni, ako ne i halucinacijski, pogled na problematiku u pitanju kao i na svijet u cjelini. Oni gledaju kroz karikaturne leće i vjeruju, usprkos potpunom nedostatku dokaza ili logičkog rasuđivanja, da je Amerika jedinstveno rasistička, jedinstveno nepravedna, jednistveno zla. Apsurdnost ove perspektive postaje bolno očigledna kad odluče postupiti prema njoj napuštanjem i traženjem utočišta na obalama neke druge zemlje.
Što god odaberu — osobito ako odaberu Meksiko, ali isto vrijedi i za gotovo bilo gdje drugdje — vjerojatno će završiti na mjestu koje ima prilično više onoga od čega su pokušali pobjeći. Zapravo, oni možda pronađu mjesto na kojem crtić u njihovim glavama oživi. Policija ne tumara ulicama Amerike, bezrazložno pljačkajući i ubijajući nevine ljude, usprkos onome što nam govore ljevičarski aktivisti. No, policija to zapravo radi u Meksiku. Ljudi poput Brown svoje fantazije pretvaraju u stvarnost, ali ne na način na koji su to namjeravali.
Amerika nije savršena. To je, na kraju krajeva, država, ljudska ustanova. Niti jedna ljudska ustanova ne može biti savršena, ikad. Ali činjenica jest da je naša zemlja raj u usporedbi s mjestima poput Meksika, što je vjerojatno razlog zašto toliko Meksikanaca želi doći ovamo. Brown je jedna od rijetkih koji žele krenuti u suprotnom smjeru. Zabavno je zamisliti kako Brown prolazi pored jednog od onih meksičkih imigranata dok oboje prelaze granicu sa suprotnih krajeva. Vrijedilo bi vidjeti zbunjenost na licu Meksikanca. Njemu bi to izgledalo kao da netko skače s čamca za spašavanje na tonući brod. Naravno, čamac za spašavanje možda nema svu onu raskoš i udobnost za koju osjeća da joj pripadaju. Ali barem pluta. Što se ne može reći za mjesto koje sad naziva svojim domom.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
