U jednoj od najjezivijih, a opet najindikativnijih Twitter tema ikad objavljenoj na toj platformi, učitelj se nedavno otvoreno uznemirio zbog činjenice da bi virtualne učionice mogle omogućiti roditeljima da čuju kako ispire mozak njihovoj djeci. Matthew R. Kay, odgajatelj i autor knjige o tome “kako voditi smislene razgovore o rasi u učionici”, zabrinuo se da će se “konzervativni roditelji” moći uplitati u “neuredan posao” indoktriniranja djece u kritičku teoriju rase, rodnu teoriju i ostale ljevičarske dogme.
Evo kompletnog niza objava, koje su od tog vremena postavljene na privatno:
Dakle, ove će jeseni rasprava u virtualnoj učionici imati mnoge potencijalne gledatelje — roditelje, braću i sestre, itd. — u istoj sobi. Nikad nećemo biti sigurni tko će slučajno čuti predavanje. Što to znači za naš rad pravednosti/inkluzije?
Koliko su učenici ovisili o (donekle) sigurnim barijerama naših fizičkih učionica kako bi potaknuli ranjivost? Koliko nas je instaliralo nekakvu verziju “što se događa ovdje, ostaje ovdje” kako bi pomoglo u tome?
Dok su razgovori o rasi moje područje i ostaju problem u ovom okruženju bez zidova — najviše me intrigira šteta koju “helikopter/ralice” roditelji mogu učiniti u domaćim razgovorima o spolu/seksualnosti. I dok su “konzervativni” roditelji moja glavna briga — znam da šteta može doći i s ljevice. Ako se bavimo neurednim poslom destabilizacije dječjeg rasizma ili homofobije ili transfobije — koliko želimo da se gomilaju roditelji učenika?
Važno je napomenuti da iako su neki učitelji reagirali na Kayove komentare s odgovarajućom razinom užasa i gađenja, mnogi drugi su uskočili kako bi podijelili vlastite strategije ispiranja mozga tijekom pandemije. Jedna učiteljica je rekla da je također “razmišljala o” problemu koji je opisao Kay i odlučila da će pitati učenike o njihovim preferiranim osobnim zamjenicama putem ankete — iako se i dalje brine da bi “njegovatelji” mogli to vidjeti i naučiti nešto o svojoj djeci što nisu trebali znati.
Drugi je učitelj rekao da su učenici u prošlom semestru ponekad “tipkali tajne na chatu” kad god bi se rasprava počela baviti “antirasizmom i rodno inkluzivnim sadržajem”. Druga se pak potužila da je bijeli roditelj — pobrinula se naglasiti “bijeli” — u njezinom okrugu snimio nastavu na Zoomu i “podnio žalbu protiv učiteljice zbog antirasističkog čitanja naglas (rekavši da je komentar učiteljice bio neprikladan i pristran).” To će, kaže učiteljica, “biti problem”.
Učiteljica devetog razreda ponudila je suosjećanje, rekavši da njezina predavanja zahtijevaju od učenika “čitanje i reagiranje na vijesti”, ali da je sudjelovanje u toj vježbi zaustavljeno jer “slušaju autsajderi”. “Autsajderi” su, da budemo sasvim jasni, roditelji djece. Učiteljica s navedenim osobnim zamjenicama na Twitteru rekla je kako planira više koristiti funkciju chata od govornih predavanja, jer želi da djeca dijele “informacije” s njom na “način bez roditelja”. Učitelj znanosti se složio sa svim ovdje izloženim osjećajima i otvoreno rezimirao: “Roditelji su opasni.”
A to su samo komentari uhvaćeni u snimkama zaslona prije nego su tweetovi stavljeni na privatno. Vjerojatno postoji više ovakvih stvari. Mnogo više.
U odgovoru se mora istaknuti nekoliko točaka:
Prvo, učionice sigurno nisu “sigurna mjesta” za djecu da se naprave “ranjivom”. Učenici mogu govoriti i činiti stvari kad su sa svojim vršnjacima u školi koje ne bi rekli i činili kod kuće, ali samo budala koja ne razumije osnovne stvari o dječjoj psihologiji i učincima pritisaka vršnjaka bi pretpostavila da je djetetova školska verzija njegova najautentičnija, a kamoli najzdravija. Pritisak prilagođavanja vrijednostima i mišljenjima vaših vršnjaka u učionici je ogroman i često zagušujući. Postoji razlog zašto je odbacivanje i otuđenje od vršnjaka pridonijelo pravoj epidemiji samoubojstava među mladim ljudima.
Isti ljudi koji veličaju učionicu kao “sigurno mjesto” za ranjivost će nam također reći, u neke druge dane i u drugim kontekstima, da je maltretiranje glavni problem današnje mladeži i da su mnogi od njih natjerani na samouništenje zbog njega. Dakle, što je? Je li učionica mjesto za otvoreni i iskreni dijalog, gdje djeca mogu sa sigurnošću izraziti svoje najiskrenije osjećaje i uvjerenja ili je to mjesto prepuno maltretiranja i izrugivanja, u kojem se zahtijeva strogi konformizam, a oni koji ne ispune te zahtjeve bivaju strogo kažnjeni? Zasigurno ne može biti oboje.
Drugo, odrasla osoba koja čuva tajnu s djetetom i koja pomaže djetetu da sakrije tu tajnu od njegovog roditelja — osobito kad tajna ima bilo kakve veze sa seksualnošću — djeluje na način koji nije ništa manje od predatorskog. Kad biste čuli čudnog muškarca na igralištu kako govori vašem djetetu “ovo će biti samo naša mala tajna”, pretpostavili biste da je taj čovjek nekakva vrsta seksualnog prijestupnika. Da li se takvo ponašanje odjednom transformira iz uznemirujućeg u ono vrijedno divljenja ako je taj čudni muškarac učitelj? Ne. Ali to je vrsta licence koju je društvo dalo učiteljima, na teoriji da oni ne mogu raditi posao obrazovanja ako nemaju više moći nad, i intimno znanje o, svojim učenicima od njihovih vlastitih roditelja.
I to nas, konačno, dovodi to točke tri, a to je da učitelj u javnoj školi ne bi trebao i ne bi smio pokušavati biti edukator, roditelj, šaman, duhovni vodič, terapeut, prijatelj, povjerenik i seksualni savjetnik, sve u jednom. On ili ona su namijenjeni popuniti samo prvu ulogu na tom popisu i to samo u zadanom predmetu. Na stvarne roditelje djeteta se gleda kao na “opasne” uljeze i nametljive “autsajdere” samo kad učitelji počnu gledati na sebe i školski sustav kao istinske staratelje i konzervatore djece koja su privremeno u njihovoj skrbi. I to je u konačnici problem s modernim sustavom obrazovanja.
Djeca nisu dovoljno stara da budu emancipirana. Ona još ne mogu izaći i živjeti svoje vlastite živote. Ona ne mogu sama za sebe donijeti svaku odluku. Ona moraju pripadati nekome — ne biti u vlasništvu poput objekta, već biti zbrinuta i zaštićena poput ranjivih ljudskih bića kakva i jesu. Temeljno je pitanje kome ona pripadaju. Različite kulture u različitim vremenima i mjestima imale su različite odgovore na to pitanje.
Ovdje, u suvremenom američkom društvu, općenito postoje dva načina gledanja: djeca pripadaju svojim roditeljima ili pripadaju školskom sustavu (što znači vladi). U jednoj viziji, dijete je sin ili kćer, a u drugoj, dijete je štićenik države.
Samo jedna od ovih vizija je zdrava, prirodna i humanizirajuća. Samo jedna može pravilno omogućiti emocionalni, mentalni, intelektualni i duhovni rast djeteta. Školski sustav nema samo pogrešnu i štetnu ideju o tome što je obrazovanje — već ima pogrešnu i štetnu ideju o tome što je dijete i koja bi njihova temeljna uloga u djetetovom životu trebala biti. I to je razlog zašto neću poslati svoju djecu u njihove kandže. Niti biste vi to trebali.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
