U kulturi otkazivanja koja na ima meti apsolutno sve, od generala Konfederacije do onih Unije, od Kolumba do Winstona Churchilla, od Francisa Scotta Keyja pa čak do Abrahama Lincolna i čitavog Mount Rushmorea i u kojoj se pomno razmatraju rasne izjave i stavovi svih povijesnih ličnosti, smiješno je tko dobiva propusnicu.
Brončani kip Vladimira Lenjina visok 5 metara stoji netaknut u liberalnom Seattleu, a u Njemačkoj je upravo otkriven novi spomenik kumu boljševizma. Naročito je čudno zašto Karl Marx ostaje netaknut.
U Europi postoje spomenici Marxu, a jedan od njih je otkriven nedavno, 2018. godine. U Sjedinjenim Državama, u jednom od Smithsonianovih muzeja postoji zgodan profila Marxa isklesan u porculan, kao i slika u Guggenheimu. Godine 2018., povodom obilježavanja 200-godišnjice njegova rođenja, Sveučilište Carnegie Mellon, jedno od najboljih američkih sveučilišta, održalo je cjelogodišnju proslavu Marxa, uključujući prateću umjetničku izložbu posvećenu tom čovjeku. A tko zna koliko Marxovih poprsja sjedi u profesorskim kabinetima, sigurnih od prosvjedničkih studenata naoružanih limenkama spreja.
Naravno, stvarnost je da Marx dobiva propusnicu od ljevice jer je ljevica. Ljevičari ignoriraju ili ga pokušavaju odvojiti od ideologije koja nosi njegovo ime i koja je samo u 20. stoljeću pomogla proizvesti više od 100 milijuna smrti. Užasavajuća oznaka “mrtvog bijelog europskog muškarca” prikladno izbjegava Karla Marxa, niti on podiže iglu na ljevičarskoj napravi za mjerenje bigotizma. No, ipak, trebao bi.
Na kraju krajeva, Karl Marx je bio bigot. Samo njegov stav prema crncima i Židovima (a da ne spominjemo žene) posramio bi Stonewalla Jacksona. Marxovi spisi prepuni su ogavnih rasnih stereotipa.
Razmotrite kako je govorio o svom vlastitom zetu, Paulu Lafargueu, suprugu njegove kćeri Laure. Rođen u Santiagu, Paul je došao s Kube i Marx ga je stoga smatrao okaljanim “nigerskom” krvi te ga je omalovažavao i nazivao “negrillom” (pogrdni španjolski naziv za crnce – op. a.) i “gorilom”. Karl nikad nije odustao od svog omalovažavanja sirotog Paula. U studenom 1882. godine, 14 godina nakon vjenčanja Lafarguea i Laure, Marx se požalio Engelsu da “Lafargue posjeduje manu uobičajenu za crnačka plemena — bez osjećaja srama, pod čime mislim na sramotu kad od sebe pravi budalu.”
Zbog takvih pogleda, Marx je našao prijateljsku publiku u liku Friedricha Engelsa, svog partnera iz Komunističkog manifesta. Engels, ponosni darvinist, tvrdio je da Paul posjeduje “jednu osminu ili jednu dvanaestinu nigerske krvi”. Godine 1887., Paul Lafargue, koji je bio Marxov zet, kandidirao se za mjesto u vijeću pariškog okruga u kojem je bio smješten zoološki vrt. U pismu Paulovoj supruzi iz travnja 1887. godine, Engels je okrutno napisao: “S obzirom na njegove kvalitete nigera, stupanj bliže ostatku životinjskog carstva od nas ostalih, on je nesumnjivo najprikladniji predstavnik tog okruga.”
Nije ni čudo što je Marxov zet imao tako nisko samopoštovanje. Zapravo, jednog je dana u studenom 1911. godine Paul sve to okončao. Ubio se u paktu samoubojstva s Marxovom kćeri. U stvari, dvije Marxove kćeri ubile su se u paktu samoubojstva sa svojim supruzima.
Karl Marx je slobodno dijelio gadne epitete namijenjene ne samo crncima, već i Židovima. Biograf Jonathan Sperber napominje kako je Marxova korespondencija “ispunjena prezirnim primjedbama o Židovima”. Čak je i njegov obožavatelj i biograf Francis Wheen, koji uobičajeno brani gotovo sve u vezi Marxa, priznaje da je “s divljačkom razdraganošću po svojim neprijateljima prskao antisemitske uvrede”.
Marx je jednog svog suvremenika optužio za njegove “cinične, masno-nametljive, lažno-barunske židovske manire”. Marxu je osobito gnusna bila osoba za koju je sumnjao da ima djelom židovske i afričke korijene. Marx je kolegu njemačkog socijalista Ferdinanda Lassallea nazvao “masnim Židovom”, “malim čifutom”, “Židovom Braunom”, “Yidom” i “židovskim nigerom”, između ostalog. U pismu Engelsu iz srpnja 1862. godine, Marx je samouvjereno opisao Lassallea: “Sad mi je savršeno jasno da on, kao što to njegov oblik glave i njegova kosa dokazuju, potječe od crnaca koji su se pridružili Mojsijevom bijegu iz Egipta.” To otkriva Lassalova “kranijalna formacija”, primijetio je Marx. Međutim, Marx je dozvolio iznimku: “Osim ako se njegova majka ili baka s očeve strane nisu križale s nigerom.” Marx je likovao: “Ovo sjedinjenje judaizma i germanizma s osnovnom crnačkom građom morala je proizvesti izvanredni hibrid.” Također je požurio dodati: “Njegova nametljivost također nalikuje onoj nigera.”
Jedan od najgorih Marxovih iskazivanja antisemitizma bio je njegov bolan esej “O židovskom pitanju” iz 1844. godine.
“Što je ovozemaljski kult Židova?”, pitao je Marx. Njegov odgovor: “Cjenkanje. Koji je njegov ovozemaljski bog? Novac.” Zarežao je: “Novac je ljubomorni bog Izraela ispred kojeg ne može postojati niti jedan drugi bog… Mjenica je stvarni bog Židova. Njegov bog je samo iluzorna mjenica.” Židov je, zarežao je Marx, postao “nemoguć”. Nijemac je hladno zaključio: “Emancipacija Židova, u konačnoj analizi, je emancipacija čovječanstva od judaizma.”
U svom čuvenom svesku o Karlu Marxu i religiji, Saul Padover je rekao kako je Marx — koji je, ironično, bio etnički Židov — “naučio prezirati i mrziti ljude od koji je potjecao. To je bio izraz onoga što su Nijemci nazivali Selbsthass (samo-mržnja), osobina koju je Karl Marx pokazivao kroz cijeli svoj život.” Padover je ostao zapanjen “opsegom i žestinom njegovog antisemitizma”.
Karl Marx je sve jasno sažeo u pismu svom dugogodišnjem prijatelju Arnoldu Rugeu 1843. godine: “Izraelska vjera mi je odbojna.”
Moglo bi se reći još puno toga. Ovo je daleko od punog svjedočanstva o groznim Marxovim stavovima.
Zapamtite: ljevičarski standard za otkazivanje povijesne ličnosti je bigotizam. I doista, često je dovoljna samo jedna uvredljiva izjava iz čitavog života. Ako je to slučaj, zašto Karl Marx nije otkazan? Zašto bijesne rulje ne organiziraju prosvjede ispred profesorskih vrata inzistirajući da se njihova poprsja Marxa bace u pepeo povijesti? Zašto sveučilišta slave čovjeka? I gdje su Black Lives Matter u vezi tog pitanja?
Znamo odgovor. Karl Marx je ikona ljevice. Baš kao i progresivni pozivi na toleranciju i raznolikost, njihovi pozivi na otkazivanje i uklanjanje vrlo su selektivni — ili, otvorenije rečeno, vrlo licemjerni.
