Postojalo je vrijeme kad su neredi bili rijetka i istaknuta pojava. U to vrijeme, prizor pobiješnjele rulje koja bez ikakvog primjetnog razloga pali trgovine ili napada i pali policijske stanice ili tuče prolaznike do nesvjesti ili ubija starije muškarce koji im stanu na put — bilo koji od tih pojedinačnih incidenata — šokirao bi našu savjest i istog vremena urezao u naše pamćenje. Ali u ovom trenutku takve događaje nazivamo normalnim ponedjeljkom navečer. Anarhija i bezakonje u potpunosti su postali rutinski dio suvremenog američkog iskustva.
Dok zbrajamo štetu Black Lives Matter nereda u Wisconsinu nakon što je policija upucala muškarca traženog zbog seksualnog napada i drugih zločina, teško je osjećati se šokiranim koliko bismo trebali biti. Prizori su užasni. Čitave prodavaonice automobila spaljene do temelja. Policajci napadnuti ciglama. Stariji muškarac pretučen do nesvijesti dok je pokušao zaštititi svoju trgovinu od pljačkaša. Žena ostavljena u suzama dok je promatrala ostatke svog poduzeća koje su ona i njezin suprug gradili čitave svoje živote. Osjećamo ljutnju zbog nepravde i shrvanost zbog žrtava. Ogorčeni smo na naše izabrane vođe koji ili sjede poput beskorisnih balvana i ne čine ništa kako bi zaštitili svoje građane ili aktivno potiču rulje. I iscrpljeni — iscrpljeni konstantnim razaranjima te saznanjem da ono neće završiti sutra ili prekosutra ili dan nakon toga. Ali nismo šokirani jer je ovo naša nova normala. A tome uvelike možemo zahvaliti Black Lives Matter i onima koji ga podržavaju u medijima i Demokratskoj stranci.
Black Lives Matter su 2013. godine osnovali samoprozvani “obučeni marksisti“. Po prvi put se istaknuo sljedeće godine nakon što je skupina prosvjedovala zbog ubojstva Michaela Browna i pomogla proširiti dokazanu laž da je Brown bio pogubljen s podignutim rukama moleći za svoj život (zapravo je ubijen jer je nasrnuo na policajca Darrena Wilsona i pokušao mu oduzeti pištolj, kao što su to potvrdile istrage na saveznoj kao i na lokalnoj razini). Prosvjedi u Fergusonu su zbog ove opravdane uporabe sile “ustupili mjesta nasilju” — da iskoristim omiljeni eufemizam medija — i taj grad se od toga nije oporavio do dana današnjeg. Ali zanimljivo je da su Black Lives Matter prosvjedi imali tendenciji ovog “ustupanja mjesta” otkad su ustupili mjesto u Fergusonu.
Nakon Fergusona, prosvjedi u St. Louisu i Oaklandu i New Yorku ustupili su mjesta nasilju te iste godine. Ustupili su mjesta nasilju u Baltimoreu godinu dana kasnije, a u Milwaukeeju i Chicagu godinu dana nakon toga. Prosvjedu u Dallasu 2016. godine ustupili su mjesta nasilju do te mjere da su petorica policajaca završila mrtva. I naravno, posljednjih mjeseci, prosvjedi su ustupili mjesta nasilju diljem zemlje, a rezultati su deseci milijuna dolara štete, kao i deseci izgubljenih života, a ta brojka i dalje raste. Mogli bismo zaključiti da nasilje nije slučajni nusprodukt ovog pokreta, već možda jedan od njegovih glavnih ciljeva.
Nije sve nasilje došlo u obliku masovnog kaosa i paleži. Također moramo uzeti u obzir manje kampanje uznemiravanja i zastrašivanja koje provode članovi Black Lives Matter i njegovi saveznici. U D.C.-u, BLM aktivisti očigledno počinju zlostavljati nasumične posjetitelje restorana koji odbijaju podignuti šaku u znak podrške crnoj moći. U Seattleu, počeli su ulaziti u predgrađa i urlati na stanovnike da prepuste svoje domove. To nisu fizički nasilne taktike, ali su taktike zastrašivanja, a prijetnja nasiljem je često više nego razumljiva. Dakle, nije kao da uzimamo jedan izolirani incident i koristimo ga kako bismo oslikali čitavu Black Lives Matter organizaciju i pokret u negativnom svjetlu — kao što je to, na primjer, način na koji pro-pobačajni aktivisti koriste nevjerojatno rijetke (i naširoko osuđene od strane pro-lifera) incidente anti-pobačajnog nasilja. Upravo suprotno, ovo je ustaljeni i neporecivi obrazac. Racionalna osoba si ne može pomoći, a da iz svega toga ne izvuče određene zaključke.
Pristaše Black Lives Matter tvrde da organizacija nema ništa s bilo kojim od prikazanog nasilja. Samo je slučajnost da prosvjedi koje organizira ili podržava BLM, u kojima sudjeluje toliki broj ljudi koji uzvikuju njihove slogane i nose njihove majice i znakove, često uključuju paljenje stvari i bacanje projektila na policajce. Ovakvi izgovori vrijeđaju inteligenciju. Moramo samo zamisliti što bi gotovo svi govorili, što bi mediji izvješćivali i kako bi vlada reagirala kad bi niz mitinga Tea Party pokreta “ustupio mjesto” paleži, pljački i bezobzirnom razaranju. Nakon jedne epizode u kojoj bi članovi i saveznici Tea Party pokreta premlaćivali slučajne prolaznike, zaustavljali promet pod prijetnjom oružja i palili vozila, većina ljudi bila bi spremna označiti čitav pokret terorističkim pothvatom. Nakon druge takve epizode, savezni agenti pohapsili bi vođe Tea Partyja. Nakon šest godina toga? Pa, to je doslovno nezamislivo. To se nikad ne bi dogodilo. To se nikad ne bi moglo dogoditi.
Vrijeme je da mediji i Demokratska stranka postanu iskreni u vezi nasilja Black Lives Matter aktivista i njegovih pristalica. Ostale ekstremističke skupine koje prigrljuju nasilje naširoko se osuđuju i s pravom nemaju mainstream branitelje ili pristaše. One su male, rubne i općenito irelevantne. Black Lives Matter je velika, mainstream i moćna. Mediji i Demokratska stranka omogućili su Black Lives Matter da postane najopasnija ekstremistička skupina u Americi.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
