Na što međunarodna zajednica često pomisli kad čuje riječ “Cipar”? Prekrasnu otočnu naciju na istočnom Mediteranu? Rajsku destinaciju za odmor? Toplo vrijeme i slikovite plaže? Sve to su istine. Međutim, ova mala i žilava otočna država također ima mračnu i kriminalnu povijest — povijest koju je oblikovala turska okupacija od 1974. godine.
Cipar je stekao neovisnost od Britanije 1960. godine, ali puna neovisnost otoka nije trajala dugo. U ljeto 1974. godine, turska je vojska u dva navrata napala Cipar — prvi put 20. srpnja, a zatim 14. kolovoza, počinivši etno-religijsko čišćenje i zločine protiv čovječanstva u pokušaju teroriziranja ciparskih Grka kako bi ih potisnuli prema jugu.
Turska je “pokrenula puni agresivni napad protiv Cipra, male nesvrstane i gotovo bespomoćne zemlje, koja nije posjedovala zrakoplovstvo, mornaricu i vojsku, osim male nacionalne garde”, pisalo je u pismu koje je poslao Zenon Rossides, tadašnji ciparski predstavnik u Ujedinjenim narodima, 6. prosinca 1974. godine generalnom tajniku UN-a. “Prema tome, nadmoćni vojni stroj Turske krenuo je u oružani napad, uključujući bombardiranje napalmom otvorenih gradova i sela, prouzročivši uništenje, paljenje šuma i širenje neselektivne smrti i ljudske patnje civilnom stanovništvu otoka.”
Kako bi napala otok, Turska je iskoristila puč koji je u to vrijeme organizirala vladajuća Grčka vojna hunta protiv ciparskog predsjednika Makariosa. Prema web stranici Kypros.org:
“Puč je Turskoj pružio izgovor koji je dugo tražila. Navodeći pravo na jednostranu vojnu intervenciju kao jamac Ustava iz 1960. godine, Turska je 5 dana kasnije napala Cipar… Jednom na Cipru, umjesto da ponovno uspostavi stanje prema Ustavu iz 1960. godine štiteći ljudska prava svih ciparskih naroda, kao što je bila njezina dužnost i navodno opravdanje, Turska je, usprkos tome što u Grčkoj nije uspio puč i demokratska vlada je ponovno uspostavljena, na dan 14. kolovoza 1974. godine masivno proširila svoju invaziju i okupirala 36,4% Cipra, protjeravši više od 170.000 ciparskih Grka te razmjestila svoju vojsku na liniju prikladnog naziva ‘Atila linija’. Činjenica da je Turska počinila zlodjela tijekom svoje invazije teško je iznenađujuća s obzirom na njezin dosje na Balkanu, Siriji, Armeniji i Anatoliji te njezinim dugogodišnjim politikama protjerivanja i premještanja stanovništva i diskriminacije ne-turskih etničkih skupina.”
Ta zlodjela uključuju ubojstva ciparskih Grka, uključujući djecu, proizvoljna lišavanja slobode, prisilne nestanke civila, raširena i ponavljana silovanja, iseljenje i premještanje ciparskih Grka iz njihovih domova i zemlje, pljačku, pljenidbu i podjelu kuća i poslovnih objekata koji pripadaju ciparskim Grcima, prisilni rad zatočenika i kulturno uništenje crkava i groblja, između ostalog.
Silovanja su također potvrđena u izvješću Europske komisije za ljudska prava iz 1976. godine.
“Čak su i žene u dobi do 80 godina bile brutalno silovane od članova turskih snaga”, navodilo je izvješće. “U nekim se područjima i dalje prakticira prisilna prostitucija djevojaka ciparskih Grka. Mnoge žene koje ostaju u turskim okupiranim područjima ostale su trudne kao rezultat silovanja koje su počinile turske trupe.”
Silovanja su bila toliko raširena pojava da je Ciparska pravoslavna crkva bila prisiljena popustiti svoje prethodne stroge mjere u vezi pobačaja. Crveni križ također je navodno slao tablete zatvorenicima i ljudima u enklavama u okupiranim područjima u slučaju trudnoće.
Na dan 5. kolovoza 1974. godine, New York Times je izvijestio da su “ciparski Grci iz malih sela oko Kyrenije pričali priče o ubojstvima, silovanjima i pljačkama koje su počinili pripadnici turske vojske nakon invazije na Cipar.”
NYT je intervjuirao žrtve i očevice zločina. Jedna od njih bila je mlada žena u dobi od 20 godina, koja je odbila biti identificirana.
Ona je “rekla kako je silovana, nakon što je vidjela svog zaručnika kojeg su pokosili mitraljezom zajedno s ostalim muškarcima u njezinom selu. ‘Kad je moj zaručnik ubijen, bacila sam se u jarak kako bih se sakrila — bila sam prestravljena’, rekla je, dodavši: ‘Dok sam ležala tamo, došao je turski vojnik i zgrabio me. Bacio me na zemlju i strgnuo mi odjeću. Očajnički sam pokušavala pobjeći ali držao me prijeteći mi oružjem. Rekao je da će me ubiti. U jednom trenutku došao je drugi vojnik s bebom u naručju. Pitao je tko je majka. Mislila sam da ću se spasiti ako kažem da je moja. Međutim, kad sam rekla da sam ja majka bacio ju je na zemlju’.”
Zločini počinjeni tijekom turske invazije dobro su dokumentirani.
“Na dan 14. kolovoza”, napisala je autorica Victoria Hislop, “stanovništvo ciparskih Grka prestrašeno je pobjeglo u automobilima, autobusima, pješice, ne uzimajući ništa osim odjeće u kojoj su ustali. Očekivali su pomoć stranih sila, ali ona nije došla, a njihova evakuacija pretvorila se u tjedne, potom mjesece i naposljetku desetljeća.”
Kao što je to bio slučaj s desecima tisuća drugih Ciprana, život Marije Hadjivasili, koja je odrasla 1960-ih u Famagusti, također se u potpunosti promijenio nakon okupacije njezinog grada:
“Čuli smo da su civili ubijani, a žene silovane”, rekla je. “Ljudi su bili zabrinuti za svoje kćeri. Čula sam da je jedna od mojih školskih prijateljica silovana i ubijena.”
Nažalost, tijekom razdoblja turske invazije, svjetsko javno mišljenje nije previše negodovalo. Budući da prosvjedi međunarodne javnosti još uvijek izostaju, okupacija se nastavlja i popraćena je sličnim kršenjem prava.
Na primjer, 21. lipnja 2013. godine, Koray Başdoğrultmacı i Çinel Senem Hüseyin, ciparski par koji govori turski jezik i koji živi na okupiranom sjeveru Cipra, uhićeni su i držani u zatvoru 6 i pol sati. Njihovo suđenje trajalo je mjesecima, sve dok optužbe protiv njih nisu odbačene u lipnju 2015. godine.
Njihov zločin? Isticanje ciparske zastave ispred svog doma i trgovine.
Turska vlada ne priznaje Republiku Cipar i naziva je “Južnom Administracijom Ciparskih Grka.” “Zahtjev koji su iznijeli ciparski Grci za zastupanjem ‘Republike Cipar’ bio je nezakonit i Turska ga ne priznaje”, tvrdi tursko ministarstvo vanjskih poslova. Također tvrdi da je Cipar “geografski produžetak Anatolskog poluotoka” i da “nikad nije bio grčki otok”.
Ministarstvo ne može biti više u krivu. Cipar je bio većinski grčki otok više od tisuću godina — demografski i kulturološki. S druge strane, turska prisutnost na Cipru datira tek od osmanske okupacije od 1571. do 1878. godine. Sve do turske intervencije 1974. godine, sjeverni dio Cipra niti u jednom trenutku nije imao tursku većinu. Do tada su i sjever i jug otoka bili većinski grčki i većinski kršćanski. Bez obzira na to, mit o Cipru kao turskom otoku popularan je kod mnogih Turaka. Godine 2018., Erdogan je na tiskovnoj konferenciji čak izjavio: “Ne postoji zemlja po imenu Cipar.”
Međutim, prije turske invazije Cipra 1974. godine, njegove granice bile su međunarodno priznate. Dokument koji je Cipru dao neovisnost 1960. godine potpisale su tri države “jamci” — Velika Britanija, Grčka i Turska — koje su se sve obvezale poštivati ciparsku neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Turska je invazija 1974. godine, stoga, bila kršenje turskih obveza. Kao rezultat invazije, Turska je promijenila demografski karakter sjevernog djela otoka i pretvorila ga u većinski tursko područje.
Do dana današnjeg, izbjeglicama i raseljenim osobama uskraćuje se pravo na povratak i ponovno vraćanje njihovih domova i zemljišta na okupiranom sjevernom području. Građani Republike Cipra nisu slobodni živjeti gdje god žele u svojoj vlastitoj zemlji. “Tursku Republiku Sjeverni Cipar” na okupiranom sjeveru de-facto su 1983. godine proizveli Turci za Turke. Nju priznaje samo Turska.
Od 1974. godine, ništa se nije promijenilo na okupiranom sjeveru Cipra, osim povećanog broja doseljenika iz Turske. Turska vlada još uvijek ne može tolerirati ciparsku zastavu na Cipru i ilegalno drži otok podijeljenim u sustavu apartheida i etno-religijske segregacije. Već 46 godina, sjeverni dio Cipra se etnički čisti i kolonizira od strane Turske, NATO članice i vječitog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.
Uzay Bulut je turska novinarka i politička analitičarka prethodno smještena u Ankari. Njezini tekstovi pojavili su se u Washington Timesu, American Spectatoru, Christian Postu i Jerusalem Postu, među mnogih drugim novinama. Novinarski rad Bulut uglavnom se usredotočuje na ljudska prava, tursku politiku i povijest, religijske manjine na Bliskom istoku i antisemitizam.
