Čitav svoj život govorio sam da je moralni kompas ljevice slomljen.
I čitav svoj život bio sam u krivu.
Razlog zašto sam bio u krivu objašnjava i ljevicu i moralnu krizu u kojoj se nalazimo bolje od gotovo bilo kojeg drugog objašnjenja.
Bio sam u krivu jer da biste imali slomljeni moralni kompas, vi za početak morate imati moralni kompas. Ali ljevica ga nema.
Ovo nije zamišljeno kao napad. Ovo je opis stvarnosti. Ljevica redovito priznaje da ne razmišlja u smislu dobra i zla. Većina nas je toliko navikla razmišljati u tim terminima — onima koje nazivamo “judeo-kršćanskim” — da nam je vrlo teško podijeliti svijet na bilo koji drugi način.
No, još od Karla Marxa, ljevica (ne liberalizam; to su dvije različite stvari) je uvijek dijelila svijet, a time i ljudske akcije, na druge načine osim dobra i zla. Ljevica je, čuvenim riječima Friedricha Nietzschea, uvijek djelovala “s one strane dobra i zla”.
Sve je započelo s Marxom, koji je svijet podijelio po ekonomskoj klasi — radnici i vlasnici ili eksploatirani ili eksploatatori. Za Marxa i marksizam ne postoji stvar poput dobra i zla koje nadilazi klasu. Dobro se definira kao ono što je dobro za radničku klasu; zlo je ono što je loše za radničku klasu.
Stoga, za marksiste, ne postoji stvar poput univerzalnog dobra ili univerzalnog zla. Oni od nas koji su još uvijek pod utjecajem judeo-kršćanske moralnosti vjeruju da su dobro i zlo univerzalni. Drugim riječima, je li određeni čin dobar ili zao nema nikakve veze s osobom koja je počinila taj čin — bogati ili siromašni, muško ili žensko, vjernik ili sekularni, član ove ili one nacije. Krađa i ubojstvo su moralno pogrešni, bez obzira na to tko je ukrao ili ubio.
To nije slučaj kod Marxa i ljevice. Marxovim riječima u “Kapitalu” (“Das Kapital”):
“Ono što je ispravno nikad ne može biti iznad ekonomske strukture društva i kulturnog razvoja koji je time određen. Mi stoga odbacujemo svaki pokušaj nametanja bilo kakve moralne dogme kao vječnog, konačnog i nepromjenjivog moralnog zakona.”
Pedeset tri godine kasnije, najistaknutiji je Marxov učenik, Vladimir Lenjin, arhitekt Ruske revolucije, proglasio:
“Mi kažemo da je naša moralnost u potpunosti podređena interesima klasne borbe proletarijata. … Mi ne vjerujemo u vječnu moralnost. … Mi odbacujemo svu moralnost proizašlu iz ne-ljudskih (tj. Božjih) i ne-klasnih koncepata” (Obraćanje Trećem kongresu Saveza komunističke omladine Rusije 2. listopada 1920. godine).
Kao što je profesor Wilfred Cantwell Smith, ravnatelj Centra za proučavanje svjetskih religija Sveučilišta Harvard, napisao 1957. godine: “Za marksizam ne postoji razlog (doslovno ne postoji razlog: naš svemir, stajalište je pokreta, jest vrsta svemira u kojem se ne može zamisliti bilo koji razlog) za ne ubijanje ili mučenje ili iskorištavanje ljudske osobe ako će njegova likvidacija ili mučenje ili robovski rad unaprijediti povijesni proces.”
Ovo je način na koji Marxovi ideološki nasljednici, današnji ljevičari, gledaju svijet — s jednom važnom razlikom: Moralnost se ne određuje samo klasom, već i rasom, moći i spolom.
RASA
Ljevičarska je dogma da crnac ne može biti rasist. Samo bijelci mogu biti rasisti. I, doista, svi bijelci su rasisti.
Sve je češća ljevičarska pozicija da kad crnci pljačkaju, oni uzimaju samo ono što zaslužuju ili, kako ti pljačkaši često kažu, pljačkanje robe su “reparacije”. Jedan od organizatora Black Live Matter u Chicagu, Ariel Atkins, nedavno je to sročio na sljedeći način:
“Nije me briga hoće li netko odlučiti opljačkati Gucci ili Macy’s ili Nike trgovinu jer to osigurava da ta osoba jede. To osigurava da ta osoba ima odjeću. To su reparacije. Sve što želite uzeti, uzmite jer su te tvrtke osigurane” (Chicago Tribune, 17. kolovoz 2020. godine).
MOĆ
Još jedan nemoralni ljevičarski kompas tiče se moći. Baš kao što ispravno i pogrešno određuje klasa (radnik i vlasnik/bogati i siromašan) i rasa (bijeli i ljudi od boje), dobro i zlo također određuje moć (jači i slabi).
To uvelike objašnjava ljevičarsku mržnju prema naročito dvije države — Americi i Izraelu. Amerika je u krivu kad čini gotovo bilo što na svijetu što uključuje slabije zemlje — ubije najvažnijeg iranskog terorista, gradi zid između sebe i Meksika, protivi se neograničenoj imigraciji. To je pogrešno jer je mnogo jača od tih drugih zemalja.
Ljevičarska antipatija prema Izraelu proizlazi iz kompasa moći i kompasa rase. Budući da je Izrael toliko jači od Palestinaca i budući da se Izraelci klasificiraju kao bijelci (usprkos činjenice da više od polovice Izraela nije bijelo), ljevica smatra Izrael pogrešnim. Dakle, kad Izrael opravdano napadne Gazu zbog kiše raketa iznad Izraela, svjetska ljevica žestoko napada Izrael — jer je toliko jači od naroda Gaze i zbog toga što su bijelci napali ljude od boje.
SPOL
Kad žena optuži muškarca za seksualno uznemiravanje ili silovanje, reakcija ljevice nije: “Pokušajmo utvrditi istinu najbolje što možemo.” Već je: “Vjerujte ženama.” Osoba mora automatski “vjerovati ženama” jer, na ljevici, nije samo moralnost ta koja ne nadilazi rasu, moć, klasu ili spol; to je također istina. Zbog toga ljevičari prosvjeduju kad god konfrontacija između policajca i crne osobe završi smrću nenaoružane crne osobe. Policajac je automatski rasist, a smrt se automatski smatra ubojstvom. Na ljevici, koncept objektivne istine sve se više smatra oblikom bijele supremacije.
Dakle, ispada da sam čitav svoj život bio u zabludi. Ljevičarski moralni kompas nije slomljen. Ljevica jednostavno odbija takav kompas.
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
