Dosljedni svojoj ponosnoj predanosti tiskanja svih vijesti koje će Amerikance podijeliti prema rasi, spolu i vjeroispovijesti, New York Times je objavio popis na kojem se nalaze, kako tvrde, “922 najmoćnije osobe u Americi”, navodeći da su samo 20% njih ljudi od boje.
Termin “ljudi od boje” već je dovoljno dvosmislen kod bijelih profesora, studenata i NAACP predsjednika koji tvrde da su crni. No, rasni popis New York Timesa, stvar koja zaudara na Nürnberg i Goebbelsa, zadužila je novine za odlučivanje tko je osoba od boje označavajući ih žutom bojom. Dobra je stvar to što niti jedna notorno rasistička ideologija nije imala istu ideju.
(Times je prethodno objavio popis članova Kongresa koji su glasali protiv pomaganja iranskim nuklearnim ambicijama i terorističkom režimu označivši židovske članove žutom bojom.)
Poput svih rasističkih Rorschachovih tablica, Timesov rasni popis govori više o sebi nego o Americi.
Times tvrdi da su samo 112 od 431 zastupnika Zastupničkog doma ljudi od boje. On navodi zastupnicu Rashidu Tlaib kao osobu od boje, dok je zastupnika Justina Amasha označio kao bijelca.
Roditelji Tlaib i Amashov otac dolaze iz arapskih gradova i susjedstva u Izraelu. Amashova majka dolazi iz Sirije. Oboje imaju tradicionalna arapska imena.
Kako je Tlaib osoba od boje, dok je Amash bijelac?
Klanovi Amash i Tlaib imaju veliku prisutnost u Izraelu. Oboje su Arapi, ali, osim što je Tlaib militantna ljevičarka, dok je Amash bivši republikanski nikad-Trumpovac, jedina je očita razlika ta što je Amashova obitelj kršćanska, dok je obitelj Tlaib muslimanska.
Poruka koju prenosi New York Times glasi da su muslimani “ljudi od boje”, dok kršćani to nisu. Nije važno jesu li njihove obitelji možda živjele udaljene jedna od druge svega 20-tak minuta.
Arapski kršćani su bijelci, dok su arapski muslimani manjinska skupina.
Kao što su promatrači rasne liste New York Timesa primijetili na Twitteru, čini se kako rasni zapis novina uvijek navodi arapske kršćane kao bijelce, dok se muslimani opisuju kao ljudi od boje.
“24 osobe vode Trumpovu administraciju. 3 su Azijci, crnci ili Latinoamerikanci”, inzistirao je New York Times. To ne uključuje Alexa Azara, ministra zdravstva i socijalne skrbi, čiji su baka i djed došli iz Libanona i Marka Espera, ministra obrane, čiji je djed emigrirao iz Libanona. Times također navodi guvernera Chrisa Sununua, djelom libanonskog i arapsko-izraelskog podrijetla, kao bijelca i zasigurno ne osobu od boje.
Što čini arapskog imigranta iz Izraela, Libanona ili Sirije bijelim? Kršćanstvo.
Izraelski Židovi, poput Lyora Cohena, YouTubeovog globalnog šefa za glazbu, također se ne kvalificiraju. New York Times navodi Cohena, sina izraelskih imigranata, kao još jednu bijelu ne-osobu od boje.
Nisu samo Židovi ili Arapi ti koji se ne smatraju manjinama osim ako nisu muslimani.
Otac zastupnice Anne Eshoo bio je asirski kršćanin koji je, prema njezinim vlastitim riječima, “protjeran s Bliskog istoka”. New York Times je svejedno navodi kao bijelu. Asirci i Armenci nisu ljudi od boje. Razlika nije, kao što vidimo u slučaju Amasha i Tlaib, rasna, ona je vjerska.
Nije važno potječete li iz Sirije, Libanona, Iraka ili čak Irana: ako niste musliman, vi ste bijelac.
Uzmite slučaj Farnama Jahaniana, iranskog imigranta koji je postao predsjednik Sveučilišta Carnegie Mellon. Jahanian je došao u Ameriku prije Islamske revolucije i upisao se u katoličku školu. New York Times je međutim zaključio da Jahanian nije osoba od boje.
On je jednostavno bijelac.
Dok New York Times ima vrlo stroge standarde za osobe od boje koje dolaze s Bliskog istoka, vrlo je labav za osobe od boje tako dugo dok imaju španjolsko podrijetlo.
Pokušaj New York Timesa da definira rasu dovodi do neugodnih apsurda. On navodi predsjednika MIT-a Rafaela Reifa, sina istočnoeuropskih židovskih imigranata u Venezuelu, kao osobu od boje, dok se pored njega predsjednik Sveučilišta Michigan Mark Schlissel, čija je obitelj došla u Ameriku bez prethodnog zaustavljanja u Venezueli, navodi kao običan bijelac.
Zastupnik Devin Nunes je označen kao osoba od boje jer su se njegovi portugalski preci doselili u Ameriku u 19. stoljeću. Zastupnik Mike Levin, čija je majka Meksikanka, se kvalificira, ali senator Pat Toomey, čija je majka portugalskog podrijetla, ne zadovoljava Timesov rasni test.
Guvernerstvo guvernerke Michelle Lujan Grisham, iz moćne obitelji Lujan, koja dominira politikom Novog Meksika, tretira se kao postignuće potlačenih.
“Od ljudi zaduženih za 25 najcjenjenijih modnih tvrtki, 3 su azijskog ili latinoameričkog podrijetla”, zamjera Times.
Dvojica od te trojice su Pablo Isla, uspješni španjolski biznismen koji vodi veliku španjolsku kompaniju i Tadashi Yanai, koji vodi veliku japansku kompaniju. Da li bi slavljenje postignuća španjolskih i japanskih tajkuna u njihovim vlastitim zemljama trebalo predstavljati nekakvu vrstu otpora diskriminaciji i rasnoj nejednakosti u Americi?
Zašto se španjolski biznismen navodi kao dokaz rasnog napretka, dok su grčki biznismeni, uključujući izvršnog direktora Netflixa Teda Sarandosa, čiji je otac bio električar u Phoenixu, samo bijeli likovi čiji uspjeh dokazuje da je Amerika rasistička nacija definirana po svojim rasnim linijama?
A to nas dovodi do apsurda definiranja nekoga čija je obitelj došla iz Španjolske kao osobu od boje, dok su oni imigranti čije su obitelji došle iz Italije i Grčke bijelci. Zašto su portugalski i baskijski imigranti ljudi od boje, a Grci i Talijani nisu?
No, ako se New York Times čini nejasnim u pogledu toga što nekoga čini osobom od boje ako govori španjolski, on je prilično jasan u onome što je potrebno da osoba bude legitimno s Bliskog istoka.
Nije slučajno što je New York Times usvojio istu ideju kao i ISIS, Muslimansko bratstvo i Muhamed, da za nemuslimane nema mjesta na Bliskom istoku.
Ljevica jedva nadgleda granice latinoameričkog ili indijskog identiteta. Čak se i crni identitet toliko slabo nadgleda da su se bijeli ljevičari uspjeli izvući s pretvaranjem da su crnci. No, kad je riječ o Bliskom istoku, oni prepoznaju samo jednu skupinu kao legitimnu.
Njegove osvajače.
Kršćani, Židovi i neprakticirajući muslimani se ne trebaju prijaviti. Kad su u pitanju druge skupine, kategorije se sastavljaju oko rase, etničke pripadnosti, pa čak i imigracijskog statusa. Ali što se tiče Bliskog istoka, nije važno jesu li vaši roditelji ili bake i djedovi emigrirali iz Iraka, Irana, Libanona ili Sirije. Njihovo etničko podrijetlo također nije važno. Važno je samo jedno: religija. Islam.
Ovaj opaki bigotizam korišten je za zaustavljanje imigracije kršćanskih izbjeglica tijekom Obamine administracije, dok je istodobno primala muslimanske migrante, što predstavlja perverzan preokret ugnjetavanja u regiji čija kršćanska populacija nestaje pod vatrom i bijesom muslimanskih progona.
Rasna lista New York Timesa otkriva nam predrasude i agende saveznika islamskih pokreta i njihovih organizacija koje etnički čiste kršćane.
Uvrnute ljevičarske ideje o rasi dovele su do toga da se progonjene kršćanske, židovske i nemuslimanske manjine u regiji predstavljaju kao bijeli tlačitelji, dok su njegova muslimanska supremacistička većina potlačeni ljudi od boje koje treba osloboditi od tlačenja njihovih žrtava.
To nije samo uvrnuto. To je ideološki argument za genocid.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
