Otprilike u ovo doba u povijesti, na dan 10. listopada 732. godine, epska bitka spasila je Zapadnu Europu da ne postane islamska.
Točno stotinu godina nakon smrti islamskog proroka Muhameda 632. godine — stoljeće u kojem su osvojene tisuće milja nekadašnjih kršćanskih zemalja, uključujući Siriju, Egipat, Sjevernu Afriku i Španjolsku — sablja islama našla se u srcu Europe 732. godine, suočena s glavnom silom tog kontinenta, Francima.
Nakon što su muslimanske horde, koje su navodno brojile 80.000 ljudi, opustošile veći dio jugozapadne Francuske, ubijajući i porobljavajući bezbrojne stanovnike, 10. listopada sastale su se s 30.000 franačkih pješaka pod vodstvom Karla Martela, negdje između Poitiersa i Toursa. Anonimni srednjovjekovni arapski kroničar ovako opisuje bitku:
U blizini rijeke Owar [Loire], dvije velike sile dvaju jezika [arapskog i latinskog] i dvije vjeroispovijesti [islama i kršćanstva] postavile su se jedna nasuprot druge. Srca Abd al-Rahmana, njegovih kapetana i njegovih ljudi bila su ispunjena bijesom i ponosom i oni su prvi započeli borbu. Muslimanski su konjanici jurišali žestoko i učestalo napadali bataljune Franaka, koji su se muški opirali, a mnogi mrtvi padali su na obje strane, sve do zalaska sunca.
Sastavljeni u potpunosti od divljih, bezglavih juriša, muslimanski su se napadi pokazali neučinkovitima, budući da su “ljudi sjevera stajali nepomično poput zida, bili su poput zajedno zaleđenog ledenog pojasa koji se ne smije otopiti, dok su ubijali Arape s mačem. Austrazijanci [istočni Franci], ogromnih udova i željeznih ruku, hrabro su zadavali udarce usred borbe”, napisao je jedan kroničar. Franci su odbili razbiti svoje redove i dopustiti uzastopnim konjanicima da galopiraju kroz pukotine, na što se oslanjala arapska konjička taktika. Umjesto toga, oni su zbili svoje redove i “okupljeni u skupinu oko svog šefa [Karla], ljudi Austrazije nosili su sve pred sobom. Njihove neumorne ruke tjerale su mačeve do grudi [neprijatelja].”
Vojni povjesničar Victor Davis Hanson nudi praktičniji pogled:
Kad izvori spominju “zid”, “masu leda” i “nepomične redove” pješaštva, trebali bismo zamisliti doslovni ljudski bedem, gotovo neranjiv, sa skupljenim štitovima ispred oklopljenih tijela, ispruženih oružja kako bi dosegli donji dio trbuha bilo kojeg islamskog konjanika dovoljno glupog da galopom nasrne na Franke.
Očekivano, bitka je bila čudesan nered: Muslimani bi jahali u velikim skupinama, oborili one nespretnije Franke, ispucali strelice i potom odjahali dok bi neprijateljska linija napredovala.”
Kao odgovor, “svaki je franački vojnik, s podignutim štitom, zabio svoje koplje ili u noge konjanika ili lice i bokove njegove životinje, a zatim mačem sjekao i ubadao kako bi srušio jahača, istodobno udarajući svojim štitom — teško željezno ispupčenje u sredini bilo je samo po sebi zastrašujuće oružje — po otkrivenom mesu. Postupno masovno napredujući, Franci bi zatim nastavili gaziti i ubadati pale jahače pod svojim nogama — sve vrijeme oprezno održavajući bliski kontakt jedan s drugim.”
U jednom su trenutku Allahovi ratnici okružili Karla, ali “on se borio žestoko kao kad gladni vuk naiđe na jelena. Milošću našeg Gospodina, izvršio je veliki pokolj nad neprijateljima kršćanske vjere”, napisao je kroničar Denis. “Tada je prvi put nazvan ‘Martel’, jer je poput čekića od željeza, čelika i svakog drugog metala, u bitci razbijao i udarao sve svoje neprijatelje.”
Dok se noć spuštala na polje pokolja, dvije su se okrvavljene vojske razdvojile i povukle su svoje logore. U cik zore, Franci su se pripremili za nastavak bitke, samo da bi otkrili da su svi muslimani pobjegli pod okriljem tame. Njihov gospodar, Abdul, ubijen je u borbi dan ranije, a Berberi su — oslobođeni njegova biča i okusivši franačku narav — očigledno više voljeli život i malo pljačke od mučeništva. Svi oni su pobjegli na jug — i dalje pljačkajući, paleći i porobljavajući sve i svašta na svom putu. Svjestan da njegova snaga leži u njegovom “ledenom zidu”, Karlo se nije dao u potjeru za njima.
Posljedica je “bila, kao i sve konjaničke bitke, krvavi nered, posut s tisućama ranjenih ili umirućih konja, napuštenim plijenom i mrtvim i ranjenim Arapima. Nekolicina je ranjenika zarobljeno — s obzirom na njihov prethodni zapis ubojstva i pljačke.” Najstariji izvori daju astronomske brojeve ubijenih muslimana, sa samo djelićem ubijenih Franaka. Bez obzira na prave brojeve, u toj je bitci palo znatno manje Franaka nego muslimana. Čak i arapski kroničari nazivaju taj sukob “pločnikom mučenika”, što sugerira da je zemlja bila prekrivena muslimanskim leševima.
“Radosna se vijest ubrzo proširila širom katoličkog svijeta”, a preživjele kronike tog dana — uključujući onu spomenutog i anonimnog Arapa — prikazuju ovu pobjedu u epskim, ako ne i apokaliptičnim terminima. Doista, od svih velikih bitaka između islama i Kršćanskog svijeta, Tours je, počevši od kronika suvremenika pa sve do moderne ere, bio jedna od najviše slavljenih, ako ne i najviše slavljena bitka na Zapadu. Jer, iako je Mediteran bio izgubljen, a prepadi na europsku obali postali trajno obilježje, islam je njome ograničen na Iberijski poluotok, što je Zapadnoj Europi omogućilo organski razvoj.
Iz tog su razloga, čak dobro u dvadesetom stoljeću, vodeći Zapadni povjesničari, poput Godefroida Kurtha (umro 1916. godine), još uvijek doživljavali Tours kao “jedan od velikih događaja u povijesti svijeta, budući da je o njemu ovisilo hoće li se Kršćanska civilizacija nastaviti ili će islam prevladati diljem Europe.”
