U posljednjem izdanju časopisa Vogue pojavljuje se Harry Styles odjeven u haljinu. Podugački profil Stylesa sadrži još mnogo više fotografija muškarca odjevenog u niz suknji, haljina i drugih neobičnih asortimana. Različiti subjekti intervjua govore nam da Stylesovo odijevanje predstavlja “sliku nove ere, načina na koji muškarac može izgledati” i da pop zvijezda “redefinira ono što znači muškarac sa samopouzdanjem”. “Revolucionarno” je vidjeti nekoga tko je toliko “u kontaktu sa svojom ženstvenom stranom”.
Glumica Olivia Wilde otišla je korak dalje. “Nadam se da je ova vrsta samopouzdanja kao muškarca koju Harry posjeduje — uistinu lišena bilo kakvih tragova toksične muškosti — pokazatelj njegove generacije i stoga budućnosti svijeta”, rekla je o liku koji nosi bluzu. “Mislim da on to na mnogo načina zagovara, predvodi. Prilično je moćno i na neki način neobično vidjeti nekoga u njegovoj poziciji kako redefinira ono što znači biti muškarac sa samopouzdanjem.”
Nisu svi obožavatelji ove navodne revolucije. Mene možete uračunati u “nisu svi” kamp. Jednako kao i Candace Owens, čiji je tweet na temu izazvao masovnu reakciju na mreži. Ona je, kao odgovor na članak Voguea, napisala: “Ne postoji društvo koje može opstati bez snažnih muškaraca. Istok to zna. Na Zapadu, stalna feminizacija naših muškaraca, dok se u isto vrijeme marksizam podučava našoj djeci, nije slučajnost. To predstavlja izravni napad. Vratite nam muževne muškarce.”
Protuargumenti Owens, meni, Benu Shapiru i svima drugima koji se pitaju bismo li trebali na ovaj način “redefinirati ono što znači biti muškarac”, uglavnom su se vrtjeli oko teme da pravimo preveliki problem oko toga, da je čudno što nam je do toga toliko stalo i, ma dajte, pa to je samo lik u haljini, u čemu je veliki problem?
Ovo je već iskušana i istinska taktika ljevičarskog kulturnog rata. Ona se nikad ne mijenja. Istu stvar vidjeli smo već bezbroj puta. Oni ismijavaju drugu stranu zbog navodnog pravljenja velikog problema od upravo iste one stvari za koju su inzistirali da je velika stvar. Oni priređuju paradu kako bi proslavili nekakvu smiješnu stvar, da bi nakon toga inzistirali da je svaka zalutala osoba koja se odbije pridružiti histerični luđak čiji je grijeh, na neki način, to što previše brine o tome. Oni prezentiraju jednu stranu argumenta i nadaju se da će pobijediti u sporu uvjeravajući vas da bi se samo totalni luzer zamarao s prezentiranjem druge strane. Oni pokušavaju, i često uspijevaju, istodobno prikazati nešto revolucionarnim činom koji će promijeniti svijet i totalno banalnom, normalnom, svakodnevnom pojavom koja bi jedva trebala privući pozornost. Oni viču “Zašto gledate ovamo?” neposredno nakon što su vikali “Hej, pogledaj ovamo”. Ljudi koji imaju dobre argumente ne zamaraju se s ovakvim umnim igrama.
U stvarnosti, činjenica da Harry Styles nosi haljine je doista banalna i nezanimljiva. Ne bih izabrao objaviti naslovni članak od 5.000 riječi na tu temu. To je bio izbor Voguea, a ne moj. Ne postoji ništa revolucionarno ili zemljotresno u vezi pop zvijezda koje se odijevaju u blesave odjevne predmete, budući da to čine od samog svitanja žanra. No, sveobuhvatni pokušaj naše kulture da redefinira muškost i feminizira muškarce je važan i protiv njega se zasigurno vrijedi boriti. Različita vremena i mjesta imala su nešto drugačije ideje o tome kako bi muškarci i žene trebali izgledati i djelovati. Ali nitko nikad nije izjavio da su muškarci i žene isti i da bi trebali izgledati isto te raditi stvari na isti način. To je jedinstveno naša inovacija, a rezultati su se već pokazali katastrofalnima. A društvo bez jasne ideje o tome što je “muškarac” i što on radi je društvo koje izaziva očaj individualno i propadanje kolektivno.
Nije da jedan muškarac koji se ovako odijeva može imati takav učinak. Takvih je muškaraca bilo od pamtivijeka, kao što su to ispravno istaknuli mnogi na ljevici. Ali razlika je u tome što se takvo odijevanje u prošlim vremenima doživljavalo kao bizarno, drugačije i obično u svrhu izazivanja smijeha. Muškost time nije bila ugrožena, budući da je upravo društveno prepoznavanje muškosti, kao i uvažavanje njegovih granica, ono što je taj prizor uopće činilo smiješnim. Na isti način, lik koji se podriguje za večerom mogao bi biti smiješan, ovisno o vašem smislu za humor, ali to ne prijeti da će ugroziti pravila bontona, osim ako se svi ne počnemo pretvarati da ne postoje pravila za kršiti. Tada ćete naposljetku završiti s mnogo više podrigivanja za večerom i ništa od toga neće biti smiješno. Ovdje je poanta da postoji jasna razlika između pukog prelaženja granice — za šalu, kako bi poslali nekakvu poruku, kako bi se ponašali kao kreten, kako bi privukli pažnju, što god — i potpunog brisanja granice.
Kad se ljevica ne bavi svojom “ma dajte ljudi, pa u čemu je frka?” rutinom, ona će otvoreno priznati da poseže za potonjim ciljem: brisanjem granica muškosti i stvaranjem post-rodnog društva u kojem riječi “muškarac” i “žena” nemaju nikakvo značenje. U ovom zadatku zapravo nikad ne mogu uspjeti jer se bore protiv bioloških stvarnosti koje nikada neće moći u potpunosti istisnuti. Ali mogu se zadovoljiti time da učine ljude dezorijentiranima, naročito djecu. Mogu stvoriti okruženje u kojem će dječake učiniti ženstvenijima, a djevojčice muževnijima i da niti jedno od njih nema pojma tko su zapravo oni. Krajnji cilj je zbunjenost. A ljevica će slaviti bilo koga tko tome doprinosi, bez obzira koliko taj doprinos bio mali.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
